Zatvorise mi se vrata dok sam stajala ispred, zakljucase dva puta i navuce lanac.
Ostadoh u soku ispred.
Zatvoreno, nema vise ulaska.
Poce u meni da se siri neverica, kao onomad kada sam se isekla na konzervu pa gledala u rascopanu ranu, kako se siri, a nigde krvi nema, pa kada je krenula, pocela je da lije, niz ruku, drzala sam cvrsto ranu, skupila je, krv se slivala niz lakat, kapala po podu, tad je krenuo da me obuzima uzas. Lepo i lagano od malog prsta na nozi, sirio se celim telom, oduzimao mi ga, pa do vrha korena kose, a potom je pocelo da mi bubnji u usima.
E tako sam se tada pred tim vratima osecala.
Kloparalo je u usima, odjekivao kljuc u bravi, lanac. Nema. Sa uzasom u sebi.
Stajala sam napolju i nisam mogla da se pomerim, gledala u ta vrata i skupljala suze i sline, onako laktom, osecajuci se sutnuto, ponizeno, odbaceno…
Otisla sam sa dve leve noge odatle, nije vise imalo smisla stajati ispred, nece se otvoriti, znala sam to i jako me je bolelo.
Umislila sam i mislila da ce ta vrata za mene uvek biti otvorena.

Danima sam se sunjala oko njih, osluskivala da li se neko ili nesto cuje unutra, nista, tisina, kao da su blindirana vrata, a nisu, znam da su obicna drvena, ali me je bolela tisina iznutra da sam se ubedila da su blindirana i zato ne cujem zvuke.
Previse me je boleo taj muk.
Onda sam ih danima gledala ispod oka, onako u prolazu, nisam vise zastajkivala i osluskivala, bivala sam radoznala da vidim da li ce se odskrinuti, da li ce neko proviriti, da vidim ko je sada unutra. Nisam videla, nisam cula.
Onda sam ih danima zaobilazila, isla drugim putevima a mislila na ta vrata, na tu adresu, na novog stanara, na…
A sada…ne znam gde se nalaze ta vrata, ne znam gde su bila, ne znam ni da sam ja ulazila u tu prostoriju, ne znam ni koja sam bila…nema vise nicega.
Vrata i ja postajemo zaboravljena postojanja u istom vremenu na istom mestu.