Zatvorise mi se vrata dok sam stajala ispred, zakljucase dva puta i navuce lanac.
Ostadoh u soku ispred.
Zatvoreno, nema vise ulaska.
Poce u meni da se siri neverica, kao onomad kada sam se isekla na konzervu pa gledala u rascopanu ranu, kako se siri, a nigde krvi nema, pa kada je krenula, pocela je da lije, niz ruku, drzala sam cvrsto ranu, skupila je, krv se slivala niz lakat, kapala po podu, tad je krenuo da me obuzima uzas. Lepo i lagano od malog prsta na nozi, sirio se celim telom, oduzimao mi ga, pa do vrha korena kose, a potom je pocelo da mi bubnji u usima.
E tako sam se tada pred tim vratima osecala.
Kloparalo je u usima, odjekivao kljuc u bravi, lanac. Nema. Sa uzasom u sebi.
Stajala sam napolju i nisam mogla da se pomerim, gledala u ta vrata i skupljala suze i sline, onako laktom, osecajuci se sutnuto, ponizeno, odbaceno…
Otisla sam sa dve leve noge odatle, nije vise imalo smisla stajati ispred, nece se otvoriti, znala sam to i jako me je bolelo.
Umislila sam i mislila da ce ta vrata za mene uvek biti otvorena.
Danima sam se sunjala oko njih, osluskivala da li se neko ili nesto cuje unutra, nista, tisina, kao da su blindirana vrata, a nisu, znam da su obicna drvena, ali me je bolela tisina iznutra da sam se ubedila da su blindirana i zato ne cujem zvuke.
Previse me je boleo taj muk.
Onda sam ih danima gledala ispod oka, onako u prolazu, nisam vise zastajkivala i osluskivala, bivala sam radoznala da vidim da li ce se odskrinuti, da li ce neko proviriti, da vidim ko je sada unutra. Nisam videla, nisam cula.
Onda sam ih danima zaobilazila, isla drugim putevima a mislila na ta vrata, na tu adresu, na novog stanara, na…
A sada…ne znam gde se nalaze ta vrata, ne znam gde su bila, ne znam ni da sam ja ulazila u tu prostoriju, ne znam ni koja sam bila…nema vise nicega.
Vrata i ja postajemo zaboravljena postojanja u istom vremenu na istom mestu.
Dešava se. Svima nama. I to je za ljude. Ali..
Da te podsetim samo na staro pravilo…kada se jedna vrata zatvore…ne gubi vreme čekajući i osluškujući, ne gubi energiju tražeći odgovore na neizgovorena pitanja, nego se okreni, pogledaj napred, nazad, gore, sa strane-ma nije bitan pravac,već put… koji ti daje činjenica i pravilo koje nećeš pobiti time što ćeš odbiti da ga vidiš, a to je da su ti se zarad ovih jednih zatvorenih-otvorila neka druga…i ako nisu zelene boje -vrata su vrata, a boja je boja i da se lako promeniti:-)
Perlo, zar si sumnjala da ne znam, nisu se zatvorila prvi put!
Draga zelena , nisam sumnjala da ne znaš, samo sam pomislila da ne bi bilo loše da te podsetim na to…što već znaš…
🙂
Neka si Perlice, nije na odmet 🙂
Kad se zatvore vrata, otvori se prozor, draga moja zelena.
Saglasna sa crnom perlom, ne treba gubiti vreme na traženje nepostojećih odgovora.
Ušunjaj se u neku drugu sobu, kroz neki lep prozor…
Razumela metaforu i ljubim…
Shap, znam da si razumela i znas da znam.
Joj, joj, joj, joj – razumem, i jebi ga, i potrajaće sve to… Jebi ga
Draga moja devojcice, sve je pod kontrolom, ne brigaj meni ti, ljub!
Katkad je dobro živeti u pećini!
Stevo, nema vrata a ? 🙂
Nema ni prozora 🙂
Lako je savetovati, zato te i ne savetujem. Kad se posećeš, mora da boli dok ne zaraste. Ali, kao što čovek popije lek protiv bolova, tako i ti… piši, sestro slatka… izbaci to iz sebe… možda će ti biti lakše…
Jbg, iskreno, umeš da izbaciš najbolje tekstove kad si najranjivija, (ali to ti naravno nije nikakva uteha, to je samo naša čitalačka korist)
Als, hvala na komplimentima za pisanje, a sa svim ostalim, umem da se nosim, naucila sam sa mnogim vratima koja su se zatvarala i koja sam zatvorila.
E bre zelena, ocekivah da ces kao prava vodolija ziveti na brodu (na vodi) i ljuljuskati se.. ko ne valja pravo u vodu! D’ se udavi! A ne ovako lupate tu vratima, buka, neharmonija ne ide to tako 😉
Lunce bre, pa vodolija je vazdusni znak sunac ti, ne vodeni, dakleM mi na ili u oblacima 🙄
Pa promaja zatvorila vrata, sta cu? 🙄
Najcrnje je to sto su TA neka vrata kao isderani stari dzins, toliko ga nosimo da postane deo nas i nebitno nam je u kakvom je stanju. Tesko ga je otarasiti se. Srecom, novi dzins ponekad “ legne “ jos bolje nego taj stari i od starog cesto ostane samo zracak uspomena koje vremenom totalno izblede.
Tako nekako maloti_maloja, i uvek se radujemo novom dzinsu, zar ne? 😀
Vrata su se zaključala. Tek će da se zaključavaju.
Ali, to nije bitno. Najveće perverzije dešavaju se na hodniku
😉
Kako bese, cuvam poruku:
‘moron debil idiot ljakse budaletina žvaljo džukela seronja majmunčina pederčina i konj jedan obični ‘
znaci, placem od smeha i dalje 😆
😆
😆
u hodniku. na hodniku. u. na. perverzija, kažem ti 🙂
Milko u i na, znajem i to zamisli, ziveli haustori, hodnici…
a tvoja vrata su uvek otvorena 😉
Exxx, ovde su uvek otvorena
sama će se otključati, treba podmazati šarke.
Dolika bona, neka podmazuje ko hoce, ja ne zelim.
Zajebes ta jedna i utrcis kroz druga, lepsa!
El, slazem se, samo bih ja laganim hodom ne trkom 🙂
„lepa rech i….“
Rade, tako kaze poslovica i ko zeli da ih izgovori, neka proba, mozda upali..
fascinantno, docarala si mi osecanje – recima… ta konacnost i tvoje pristajanje, i to da si znala da ce se jednog dana zatvoriti a nisi nista preduzela da to sprecis ili preinacis… to ja zovem „dati nekom priliku da pogresi“ i posmatrati sta ce uraditi… iskreno, ni moj muz ne shvata zasto pruzam takvu priliku… mada se on nije ogresio (ocigledno, jelte)… prenela si mi fantasticnu sliku !
Nedodjijo, hvala na ovim recima, malo sam 😳 a sa druge strane mi je drago sto je neko uspeo da prepozna tu nit.
Hvala tebi sto si sa paznjom procitala i osetila sta sam zelela da prenesem na papir, jer srz je tu negde gde si je osetila.
jbg-a sve je to deo zivota
nesto i naucimo ispred tih vrata tada
Ib, naravno da naucimo!
a sta? 🙄
ib, bre, kazace nam se samo jednoga dana 😉
Jel to ono kad narastemo?
Zelenko moj, odoh off 😦 Htedoh samo da ti se javim. Do skorog čitanja LJUBIM TE!
a što nisi razvalila vrata? tako lako odustajes?
Kriticar pesnika javno vredja, turururur, pade mi na pamet ta pesmaja 😀
Odustajem, kada hocu, mislis da ima nesto lose u svojevoljnom odustajanju?
Svratih ponovo na kratko. Vrata, e koliko li ih samo ima, tako da…..ali u potpunosti se slažem sa Nedodjijom. Ljubim te!
Hvala Verkic, odljub 🙂
vreme leči sve, vazda bilo i biće! samo što nam je neke stvari žao da zaboravimo, ali kad ih zaboravimo, više nam nije žao jer se ne sećamo da smo ih zaboravili, kontaš? 😉
Suzi, ne kontam, da me ubijes 😆
neko spomenu pećinu, ima i ona vrata, ali otvaraju je čarobne reči: SEZAME, OTVORI SE! 🙂
Bogu hvala na Ali-Babi i njegovim razbojnicima. 😀
Slusaj ti mala sto se shunjas, necu da kazem carobne reci i necu da zovem ali babu ni razbojnike ni…kontas, sto bi Suzi rek`la? 😀
Uvek sam se divila onima koji odmah nastave dalje. Jedna se vrata zatvore, druga otvore, jupi. Pozitiva, sve sjajno, nema brige.
E pa izes ga. Nisam od tih. Nekad neke stvari jednostavno ne budu vise iste. Oni koji znaju da nastave dalje, svaka cast, moj duboki nakon, ali smo u dva totalno razlicita sveta.
Na kraju te smrvi svakodnevnica, ali na neka vrata uvek pozelim da pokucam. Uvek.
Dugice, nismo svi isto satkani, bilo bi dosadno da jesmo 🙂
Ja ova vrata ne zelim da otvaram, ni da kucam, a pitam se, ustvari, da li sam ta promaja bila ja, samo sto nikako to sebi da priznam!
I moze se dalje, veruj mi, posle petog-sestog puta naucis i jednostavno mora tako i ne pada nam na pamet da kucamo na ta neka vrata vise.
Ponekad sanjamo otvorenih očiju i tko bi nam zamjerio, ljudi smo, ali stvarnost je oštrica mača i nudi samo šture obrise novog dana 🙂 pozdrav zelena, lijepo si blog uredila :)))))
tiuprolazu, snove nam, jedino, niko ne moze uzeti, a stvarnost…patosira, pa se nastavi sa snovima 🙂
Hvala, pozz 🙂
У последње време обожавам твоје текстове! Баш волим када ме нешто натера да се замислим и откријем себе или бар пробам да станем и покуцам на врата. А да ли ће се отворити то већ зависи од тога где желим да уђем 🙂
Gordana, vidi se da si prezime moje, nema veze sto sada imas drugo, ali prvorodjeno ti je u genima, pa smo svoje 🙂
Upravo to sto si rekla je negde i reMize ovog posta!
Ма наравно разумемо се у потпуности. Блог је Гордана Миловановић 🙂
Ја сада Ђорђевић али сам Миловановић и Ђорђевић и Миловановић…. 😀 😀 😀
Slusaj ti, Milovanovic ti je u genima i tisina 😛
Svi smo stajali ispred takvih, „običnih“ vrata, no, svako od nas zaslužuje i neka lepa, pa mogu da budu i zelena, što da ne. Pa tako i ti Zelena! Otvoriće se neka nova, samo da ti rana zaceli, pa otvaraj i sebe i prozore! Ti si to zaslužila! 🙂