Da se malo sklonim sa ove promaje, koju sam sama napravila, da i vama ne duva, neka ih zatvorena ta vrata.
Malo sam krecila, mozda cu opet, nikako da ubodem boju koja je lepa a da se vide slova.
Igram se, igrala se i napabircila dvesta postova, mislim ovaj je taj jubilarac. I nista.

Tandrkacu ja i dalje, mozda nekad i napisem neki sexi post, ako me nesto mune u glavu i nadjem onu izgubljenu pamet na promaji. Ako ne, pisacu i dalje o necemu, nicemu, svacemu, bezeci od politike i politicara, koji ce mi na blogu kad mi izlaze iz frizidera, dosta je, odavno mi je svega toga dosta. Zivim i prezivljavam, ne diram, ne dirajte me i to je to.
Ovo sam htela odavno da postavim, ali cu sada, jer sam toliko puna svega, da kada bih pocela da pisem, sigurna sam da se veca konfuzija misli i emocija ne bi mogla razumeti, procitati a vala ni svariti. Prvenstveno od mene, a mislim i na tudje zeluce.
Postoji jedno dete, kojem ne mogu da kazem ne, mislim ima takvih vise, ali ovo mi je posebno. I pisem joj pismene zadatke iz srpskog redovno i dobijam razlicite ocene. Tako i ovaj pismeni, meni se dopao, njenoj majci, nekim mojim drugaricama…procitajte, rec je o trecoj godini srednje skole, shodno tome malo sam se korigovala da se ne vidi da pise starija osoba. Ima jedan njanjavi deo, koji sam izmundjala da ni ja ne znam sta sam htela da kazem, jer njena profanka voli patetiku a ja sam sa njom u svadji. Ne umem sa tom patetitom da pisem kao i sa sexom nikako.
Elem, volela bih da cujem vase misljenje o ovom pismenom zadatku, kao i da me ocenite.
Citamo se jos, pisemo….

Kako sam upala u ovaj zivot

Koliko se ja secam, u zivot sam upala na rolerima.
Bio je to neki letnji dan, zavrsila sam cetvrti razred osnovne skole i dobila od roditelja rolere na poklon. Bila sam presrecna, nisam se bojala padova ili toga da necu umeti da ih vozim. Bili su moja ispunjena zelja i to mi je bilo dovoljno. Vozila sam ih svakoga dana, od jutra do mraka. Nisam umela da se zaustavim, a nisam ni zelela , roleri su me vozili nasmejanu. Naravno, jednoga dana sam pala, i to na ruku, jako je bolelo. Kolena su mi bila krvava, ruka je sevala od bola, zaplakala sam i upala u zivot. Strah i bol su me probudili iz sigurnosti mojih decijih misli i bezbriznosti. Znala sam da moram kod lekara, da ce me i tamo boleti, da cu mozda dobiti inekciju…Te tadasnje suze i bol, budjenje i upadanjeu zivot su donele oprez za ubuduce. Jednim padom je nestala uspavana sigurnost majcine utrobe zvane detinjstvo. Dok me je gips stezao i sve me svrbelo, kraste na kolenu odpadale, znala sam da cu morati opreznije da vozim, pazljivije, da cu morati da gledam na svaki kamicak pred sobom da ne bih opet pala, da ne bi opet bolelo…
Naravno, da sam mnogo puta zaboravljala i da cu zaboravljati opreznu voznju, da sam jurisala nizbrdicama, brdima, padala, lomila ruke, kocila, stajala u mestu, vozila u paru, sama, po kisi, suncu, klizavom ledu…svesno zaboravljajuci da mogu pasti.
Led obasjan suncem njegovog osmeha, mamio je onaj moj nevini osmeh iz detinjstva,. Nisam zelela da budem oprezna. Zelela sam da volim. Padnem opet ako treba, podignem, osmehnem i nastavim…to ljubav dopusta.Upala sam u kolo zivota i vozim, uporno, iskreno i nasmejano.
Na mojim nogama, nekada sigurni, nekada nesigurni, roleri mog zivota voze me ka odlukama. Ispravnim ili neispravnim, kao i koraci u zivotu.