Davno na nekom forumu je pisala ova devojka. Ne sećam se odakle je. Znam da smo razmenile par mailova i da smo se zagubile negde na ovom nebu.
Ovu njenu pesmu čuvam svih ovih godina. Ne znam žasto. Za mene je posebna. Nazivala je sebe:

Tražili ste da Vas volim,
voljela sam Vas…
nesebčnom, dječjom
ljubavlju
pa čak i onda
kad sam mrzela samu sebe.

Rekli ste da je svijet pozornica
da opstaju samo najbolji
da za amatere nema mjesta
Vjerovala sam Vam…
i trudila se da budem
što bolji glumac.

Igrala sam sve uloge
koje ste mi dodjeljivali
ne pitajući zašto baš ja?!

I bila sam pjesnik
i sanjar, boem i skitnica
i prosjak.

Igrala sam u tragedijama
i komedijama
koje je samo Vaša ograničena mašta
mogla da izmisli.

Bila sam veseli klaun i tužni Pjer.
Rađala sam se
živjela i umirala
po Vašem scenariju.
Bila sam junak bezbroj drama
čijih se imena odavno
ne sjećam.
Govorila na tisuće monologa
bez smisla
voljela one koje ste Vi željeli
ljubila tisuće usana
ne pitajuci čija su
grlile me ruke i željene
i neželjene
plakala sam na ko zna čijim ramenima…

Tražili ste da se smijem,
smijala sam se…
Glasno i gotovo iskreno
čak i onda kad mi je najmanje
bilo do smijeha.

Rekli ste da svemu
dođe kraj
da sve svijeće dogorjevaju
po nepojmljivim zakonima
prirode
Vjerovala sam Vam…

Ali bilo je i suviše kasno
kad’ sam shvatila
da se previše Vas
grijalo mojom vatrom
i previše Vas
mojom svjetlošću
tražilo sebi put…..

Anđeo sa greskom

Možda se javi ako naleti na svoju pesmu, možda mi vi kažete zašto je čuvam i zašto mi je posebna…