Sa svima u miru zivim, a sa sobom se borim stalno , je deo istine…istine koju moje oko vidi.
A zivot ima vise pogleda, vise ociju.

Koliko boli onoga ko gleda a ne moze nista da vidi, ne zna sta i zasto gleda, a gleda iz ljubavi. Tada je i ljubav mala, jer je nemocna, i poprima razne oblike, od besa do odlaska. Koliko boli onoga kojeg gledaju, koji se bori sa sobom, nalazi preglasna objasnjenja za one koji ga gledaju, vide a ne razumeju, koje voli i od kojih se razlikuje. Mnogo prolaznih trenutaka se desi, i nista se ne menja. Neka rec, neka suza, obostrani ocaj i opet svakodnevnica. Deluje mirno. Povrsina. Skrama. Nikome se ne kopa, tezak i neizvestan rad, izveden po ko zna koji put, bez uspeha. Nada spava, niko je zalud ne budi, neko i ne veruje vise u njeno postojanje, privid traje, ponekad i zauvek.

Moje oko…lepo, zeleno, sebicno. Trazi za sebe, trazi oslobadajnje, trazi slobodu od sebe, trazi prokletu ljubav koja ce joj uzvratiti pogled, sa kojom ce krenuti od sebe.