Kad sam sebe sateras u cosak, pa nemas gde, gledas levo-desno,  samo zidovi. Trazis izalaz, trazis izgovore, trazis pomoc u dubini sebe, molis, da se zid srusi i da te cigle, jedna po jedna udare u glavu, ne bi li se opametio. Kazes sebi glupsone, kazes idiote, kazes kako opet ispadoh kreten, gde mi bi pamet?!

A, onda se zapitas, zasto se kaze da se sve desava s razlogom? Koji je razlog vecitog iskusavanja, davanja sebe u trenucima kada nije trebalo, koji izazov to uvek zove, vabi: ‘dodji da te tresnem, ne zatvaraj oci, gledaj i udaraj glavom o zid,  nece se srusiti, a ni luda glava polupati.’ Uci se pameti, uci se oprezu, uci se zastajkivanju, uci se strpljenju, ne nasedaj na samoga sebe. Gde je tu onda spontanost? Gde je tu radost? Treba strazariti nad sobom kao vojnik na strazi? Drzati sebe za rukav da se ne okliznes na led,da ne tresnes dupetom o beton i rascopas se? Kako se to oprezno hoda, kako se ne kliza, kako se ne pada? Kako se sa orozom nad sobom zivi?

Da li su ovo izgovori nad sobom, da li je ovo pravdanje, da li je ovo istina? Postoje li istreninarni zivoti? Ko su ti mudri, pametni, oprezni ljudi? Ljudi bez duse, samo sa mozgom ili?

Znam da ne postoje bezgresni, svi nekada pogrese, moraju! Samo sto, izgleda, postoje dobri i losi ucenici. Zove li se to iskustvo? Cemu ono uci, da li uci, ili je svako za prica za sebe?

Da li je bolje biti svestan svoje nesvesti ili ziveti sirom zatvorenih ociju?