Svakodnevnica kojom tumaramo i svesnost koja nas cini budnima, je cesto teska i nepodnosljiva.

Pobeci od nje je nemoguce, pobeci od sebe isto tako. Onda kao gledaoci teniskog turnira, glavom cas levo, cas desno, sa osmehom ili bez, sa recima ili bez njih, klimamo dane da prodju. Prosli bi svakako, ali sa svesnoscu je teze.

Cutala bih zatvorenih ociju i disala, bez ijedne misli. Ali zivot nije san. Zivot je svkodnevno budjenje i suocavanje sa sobom, ljudima, osecanjima, godinama. Normalnost se u svemu ovome podrazumeva. A ja se cesto osetim nenormalnom.

Lutam sa sobom, klimam glavom, posmatram mec, navijam, dobijam bitke, gubim ratove, kao ziva sam. Beg u secanja, bez svesnosti propustenog trenutka, lutanja sa sobom u neka bolja vremena, da bi posle opet skupljala po coskovima secanja te u kojima nisam bila prisutna.

I nema me sada, bice me u secanju, jer klimam dane, zaglibljenja u secanja, samo sa jednim okom prisutna u sadasnjosti. Moram, ipak sada postojim.

Advertisements