Bio je lud na svoj nacin. Svoj uvek i svud, nije odstupao od sebe. Grabio je adrenalin, kao vazduh koji dise. Nije propustao nista. Ni mene.
Bio je prekretnica u meni vaznom trenutku, nije ni znao a pomogao mi je da izadjem iz zacaranih, koncetricnih krugova u kojima sam se davila.
Imao je najcrnje oci koje sam videla, zenice se nisu videle od tog pogleda koji je pekao. Imao je crnu kosu, kao ugalj, mindjusu u jednom uhu i osmeh od uva do uva, produzen mali nokat, koji me nervirao, pa ga je isekao, zlatan prsten na ruci, poklon od majke za maturu. Radio je odgovoran posao, ali je to on prihvatao kao salu, britkog uma, ostrog jezika, odudarajuci od svih kolega svojim izgledom i ponasanjem. I zato mi se dopao.
Voleo je domacu ljutu i Azru. Govorio je da mene voli i gledao me tim uzarenim pogledom. Topila sam se, dala se, uplivala sam u nas prosto ispecena tim ocima.
Bili smo suprotnosti tada, ja izgubljena u prevodu sa sebe na sebe, on zivotan sa viskom energije, koju je umeo travom da dopuni. Uzimao me je, davala sam mu se, trazeci zamenu za prethodni zivot…nije nam islo. Potrajali smo pola godine i prosto se rasuli.
Nisam to toliko primetila jer sam se trazila, bio je prelazni period iz jedne mene do druge, a to je bio veliki korak. Ostao mi je u lepom secanju, i osecala sam zahvalnost za taj jedan stepenik, kojim me povukao na gore.
Znala sam ljude koji ga znaju i cula da se ne smiruje, da ima uvek neku novu devojku, da ispraca noci po kafanam, da docekuje jutra ne zna ni on gde, da nije avanzovao na poslu zbog takvog zivota, iako je imao kvalifikacije, iskustvo, britak um, inteligenciju…nije mu to bilo vazno, ziveo je zivot i veselio se. Imao je ruzna iskustva koja je prevazilio travom…I pored toga posao nije trpeo, odgovorno je obavljao svoje radno vreme, a posle je vreme bilo njegovo i njegov zivot. Godinama je ziveo tako, danju jedna osoba, nocu druga..u svemu tome jedna mu je ostala trudna, nije je ozenio, ali je priznao dete i poceo da zivi s njom. Sin. Mislili su da ce ga to smiriti, porodica, dom, dete…nije to njega zaustavljalo…dobili su i cerku…ali on je ostao onaj stari, lud…
Igrao se sa ljudima, kezio se zivotu i napravio glupost, neoprostivu gresku. U svom pijanstvu, jedne noci u kafani, izigravao je Dzon Vejna i pistolj je opalio, ubio je kolegu, zakucao mu metak u celo, slucajno. Pokusao je istim sebi da presudi, ali su ga obuzdali i zaustavili. Zavio je porodicu u crno, bio je sin jedinac, voleo je tog kolegu, bili su prijatelji…odlepio je. Dugo je bio u zatvorskoj bolnici pod lekovima…kasnije mu je sudjeno…
Sad izdrzava zatvorsku kaznu, zaustavio se. Stao je.
Hteo je od zivota sve, nije znao za zaustavljanje, nije ga zeleo, igrao se zivotom..i sad placa. Nosi na savesti jedan zivot, deca su mu, deca ubice…Da je samo hteo da povuce bar rucnu kocnicu…
Pih bre…sjeba me sad. Uh…
uh, baš sam htela napisati- treba znati stati.
nekad se to jednostavno ne desi, mislimo izazivamo život,a izaziva on nas. Ne znam…
A gde ti živiš i upoznaješ sve te likove?
Izvini Charolijo…ovo sam napisala kao opomenu da se mora imati mera u svemu, jer ako je nema Bog se potrudi da nas opomene i zaustavi.
Naivna, pisale smo u isto vreme 🙂
Takva sam da u mojim poznanstvima postoje ljudi koji su doktori nauka i cigani sa ulice. Misljenja sam da svaki covek ima svoju vrednost i da od svakoga mogu nauciti nesto, otud svi cudaci koji hodaju sporednim i glavnim putevima mog zivota. Tako i ovaj koji nije umeo da stane…
I on je trazio sebe….na svoj,doduse tragican nacin…
Bilo je kasno i nisam očekivala takav razvoj događaja. Treba znati stati!!! Zvuči kao upozorenje, što i treba da bude. Nekako ovakva kakva jesam, hvala dragom Bogu da sam umela da stanem. Nisam naudila ni sebi, ni drugima, a bila sam na putu da napravim neki zijan. Znala, pa stala.
uuuuuuu….i ja sam zastala ovog trenutka…. strasno 😦
ta rucna je tako vazna….
prica za otreznjenje…
Uuuu covece! Odes u kafanu, sednes za nepusacki sto… cuvas zdravlje… i dobijes metak u celo! 😯
Al vidim ova zelena boja ti od travice ostala 😆
Sve si rekla 😦
Lepo ispričana tužna priča 😦
Veco, tako je….
Charolijo, a sto ne spavas tako kasno nego citas svasta? 🙂 Stala pa poletela nebu pod oblake 😉
Sarah, vazna je jako…
Miroslave 😉 , kako si? 😆
Suske, istina je sve, doslo mi da je ispisem…
Ko na travi, Grineta!
Kad mnogo zuris i pretices stvari obicno te zaustavi nesto drugo kad ne umes da stanes.
Ima ona da se ne valja igrati sa djavolom, ume djavo da se zaigra…
To Miroslave
Mahlat, upravo tako.
Da je neko takav bio u mom zivotu …u sadasnjem njegovom trajanju… bih ga posetila.
Ako mu nista kao darak ne poneses , doneces mu ono cega ni sama nisi mozda svesna dok izranjas iz svog vira briga ; nebo slobode u svojim ocima cije ce plavo njegovo sivo smeksati.
Secanje samo po sebi je besplodno !
Ili opasno pri tom mislim na kovcezic u kome je brizljivo slozeno posto ako se secamo inertno, onda je to iz razloga gorcine…od toga kovcezic zabridi skramom nesvesne ali zlurade veselosti…
Aktivno secanje je kao zivo zdravo tkivo , ono se prenosi na druge ,uranja u novo i tako otporno bujno razlistava svuda i nice gde ostavimo trag svojih stopala…utisnemo gorusicino zilavo seme.
Aktivno secanje je totalno prastanje , ociscena dusa!
Lako se useljava tihovanje i ljubav se tu meko smesta, pitka je za svakog.Za gordog nije bljutava ,za palog , za nevoljnika nije prejaka. Kao melem je ranjenom i ustreljenom.
Osecam , da bi pravedno bilo da se ovaj raspeti, novovremeni stradalnik na poledici zla, ne obradjuje dletom reci.
Vec mu nemusto meko pridji , bez ocekivanja icega, slobodan nije vican da ceni ali suzanj zna.Daces svoje vreme , svoje leptire minute i svoje cutanje iz postovanja prema Bogu jedinom pravednom jedinom sudiji .On nas je usavetovao; da je blago onome ko poseti bolnog, poseti suznja,…,
Gordost , koren svakoga zla ima vise lica.Let Ikara ili grlenu ariju kliktaja iznedri isti zloduh.
Vidis, da ga ne mozes fizickim potezom obrezati kao oziljak svoje duse, da ga pamtis , nosis.Meko ga se secas jer si blagorodna!Ali da je momak bio pitak, ne bi ostao taj blagi pregib promuklog u tvojoj reci!
Ocisti se potpuno svojom malom zrtvom a za njega, izlomljenog na poledici zivota to ce biti puno.
Nikada sebi nece oprostiti, sigurno. A deca njemu hoce, ako im bude rekao istinu a to je da je otimao od zivota, da je bio budala i da ljudi grese, na zalost. Svako nosi svoje breme!
Ani, postoji razlog zbog kojeg ne mogu otici da ga posetim, bar ne sada, nije do mene, ako bude prilike kasnije, ucinicu to. Pozdravljen je vise puta od mene, tako da zna da mislim na njega.
Dudo, njegovo breme je tesko…ali jbg…
„Nisam to toliko primetila jer sam se trazila, bio je prelazni period iz jedne mene do druge, a to je bio veliki korak. Ostao mi je u lepom secanju, i osecala sam zahvalnost za taj jedan stepenik, kojim me povukao na gore.“ – ovako isto bi i moja bivša napisala, točno isto.
JebenoPametan, bice da su sve zene iste, a muskici nisu
Heh…prochitao sam ovo pre neko veche i bash sam se bio zamsilio…
Otac mog dobrog drugara nastradao je od jednog koji je mogao, ali iz ko zna kog razloga NIJE HTEO da zakochi… Da je barem metak ostao u cevi…
Ali nije… „Ne brinite! Pushka je zakochena!“ …:(
Lepo je shto imash razumevanja, i shto se secash.
Gili, mene ponekad treba zvati Razumenka, majke mi.