Bio je lud na svoj nacin. Svoj uvek i svud, nije odstupao od sebe. Grabio je adrenalin, kao vazduh koji dise. Nije propustao nista. Ni mene.

Bio je prekretnica u meni vaznom trenutku, nije ni znao a pomogao mi je da izadjem iz zacaranih, koncetricnih krugova u kojima sam se davila.

Imao je najcrnje oci koje sam videla, zenice se nisu videle od tog pogleda koji je pekao. Imao je crnu kosu, kao ugalj, mindjusu u jednom uhu i osmeh od uva do uva, produzen mali nokat, koji me nervirao, pa ga je isekao, zlatan prsten na ruci, poklon od majke za maturu. Radio je odgovoran posao, ali je to on prihvatao kao salu, britkog uma, ostrog jezika, odudarajuci od svih kolega svojim izgledom i ponasanjem. I zato mi se dopao.

Voleo je domacu ljutu i Azru. Govorio je da mene voli i gledao me tim uzarenim pogledom. Topila sam se, dala se, uplivala sam u nas prosto ispecena tim ocima.

Bili smo suprotnosti tada, ja izgubljena u prevodu sa sebe na sebe, on zivotan sa viskom energije, koju je umeo travom da dopuni. Uzimao me je, davala sam mu se, trazeci zamenu za prethodni zivot…nije nam islo. Potrajali smo pola godine i prosto se rasuli.

Nisam to toliko primetila jer sam se trazila, bio je prelazni period iz jedne mene do druge, a to je bio veliki korak. Ostao mi je u lepom secanju, i osecala sam zahvalnost za taj jedan stepenik, kojim me povukao na gore.

Znala sam ljude koji ga znaju i cula da se ne smiruje, da ima uvek neku novu devojku, da ispraca noci po kafanam, da docekuje jutra ne zna ni on gde, da nije avanzovao na poslu zbog takvog zivota, iako je imao kvalifikacije, iskustvo, britak um, inteligenciju…nije mu to bilo vazno, ziveo je zivot i veselio se. Imao je ruzna iskustva koja je prevazilio travom…I pored toga posao nije trpeo, odgovorno je obavljao svoje radno vreme, a posle je vreme bilo njegovo i njegov zivot. Godinama je ziveo tako, danju jedna osoba, nocu druga..u svemu tome jedna mu je ostala trudna, nije je ozenio, ali je priznao dete i poceo da zivi s njom. Sin. Mislili su da ce ga to smiriti, porodica, dom, dete…nije to njega zaustavljalo…dobili su i cerku…ali on je ostao onaj stari, lud…

Igrao se sa ljudima, kezio se zivotu i napravio glupost, neoprostivu gresku. U svom pijanstvu, jedne noci u kafani, izigravao je Dzon Vejna i pistolj je opalio, ubio je kolegu, zakucao mu metak u celo, slucajno. Pokusao je istim sebi da presudi, ali su ga obuzdali i zaustavili. Zavio je porodicu u crno, bio je sin jedinac, voleo je tog kolegu, bili su prijatelji…odlepio je. Dugo je bio u zatvorskoj bolnici pod lekovima…kasnije mu je sudjeno…

Sad izdrzava zatvorsku kaznu, zaustavio se. Stao je.

Hteo je od zivota sve, nije znao za zaustavljanje, nije ga zeleo, igrao se zivotom..i sad placa. Nosi na savesti jedan zivot, deca su mu, deca ubice…Da je samo hteo da povuce bar rucnu kocnicu…

apstraktna-zivot-i-smrt