Hocu ja da budem moderna, hocu da nemam predrasude, hocu ja, ali moj stomak nece. Krene na gore i opominje me da se smirim.

Predhodni post je bio o mojoj drugarici i njenom slucaju, zvani deda i sajt, e sada sam ja na tapetima, odnosno moj stomak.

Naime, u poslednje vreme na facebooku mi prijateljstvo traze decaci 87, 88, 89-to, godiste, ja lepo pitam znamo li se, kazu ne ali da se upoznamo, ja napisem da mogu mama da im budem, oni mene da vole matorke. Odcutim ja na to i ne primim ih medju ‘prijatelje’. Neka sam ogranicena, a pokusavam da ne budem, trudim se, ali meni u kucu dolaze sinovi i cerke mojih prijatelja, koji su to godiste i njihovi drugovi i drugarice, neki mi persiraju, i meni sama pomisao na ove klince deluje pedofilicarski. Ne osudjujem ko moze, ume, ima takve veze, ali ja imam blokadu.

Sve to nekako podvedoh i pod prolazno, kad sinoc devojka od 19 godina, lezbejka trazi prijateljstvo. Kakva sam cupi a? Njeno je da pokusa, naravno, ali ja poskocih, ogranicena umom, svescu, vaspitanjem ne znam cime. Sa testoteronom i da znam sta da radim, a sta sa ovim? Mislim da mi se desi u stvarnom zivotu, ne bih znala da se ponasam, majke mi.

I sta sam ustvari htela reci, uzasno sam kontradiktorna, sve razumem, sve podrzavam, sve nema problema, ali ne u mojoj kuci, tu kao i u svemu drugom se najteze snalazim.