Cutim, svaka izgovorena rec je izlizana, upotrebljena mnogo puta.

Neshvacena, od sebe i drugih.

Umorila sam se od ponavljanja, otisla sam predaleko od sebe, davala neku drugu mene, kao jaku, kao svemogucu, kao…sa nadom da ce neko videti ovu mene.

Ne umem da je pokazem, jednostavno ne umem.

Lajem, rezim, ujedam, bodem…branim se od sebe, dizem zidove…da bi mi posle bilo zao.

Ne umem da budem ova sto pise ove redove, neka druga moja lica se vide, ovo ne.

I nemam odgovore da me sada bilo ko sta pita. Nemam.

Mnogo puta sam sve rekla, na nacin one koju znaju, nisu me shvatali i ne shvataju ozbiljno. Uvek se kezim, uvek bljujem otrove, sve nekako da ne budem ova ranjiva placipizda, da me ne povrede.

A na kraju sama sebe povredim.

I da me neko pita da li volim, ne znam, da li sam volela, ne znam, sta sam volela, ne znam…izlizala sam reci, misli, osecanja. Trenutno istrosena, bez objasnjenja.

Cak nisam ni tuzna, nemam suza, nema nicega, sve sam vec mnogo puta uradila i vratila se na istu mene.

Imala nista, bila nista, ostala i vratila se u nista.

Cutim.