Danas moj sestric puni 17 godina, pozvah da cestitam, on otisao u skolu i rekoh sestri; “Cestitam postala si majka”.

I krenusmo u pricu, torta, svecice…. setismo se obe kako mi nikad nismo duvale svecice za rodjendan. Da li to bese tako normalno, ne znamo i ne secamo se.

Onda se ja setih kako smo mi dedi, posle babine smrti, napravile tortu za rodjendan i ja udenula dve svecice, 86. Kada sam iznela pred njega, on zanememeo i poceo da place kao malo dete, sve vreme je govorio; “Ja ovo nikad nisam doziveo”, on nije nikada  imao tortu a kamoli da duva svecice, pored suza koje nam je svima naterao na oci bile smo i srecne sto smo mu ucinile nesto nezaboravno. Ostalo mi je u secanje kako vadi plavo-belu kariranu maramicu i brise suzice, place, smeje se, ne zna jadan sta ce. Srecna sam sto smo mu priredile takav rodjendan!

Ondaaa sam se setila da sam i ja lazovac.

Bese to za moj cetrdeseti rodjendan, snaja napravila tortu kao poklon, a ume da pravi bas dobre, dosli oni kod mene, deca povikase; “Tetka da duvas svecice”, kuku otkud mi svecice!? Navalili, pa nema sanse da nesto smislim, i setila se tetka, nasla neku obicnu zutu, novogodisnju valjda, i zabola i duvaaaa, deca pevaju: ‘hepi brzdej tu juuu’, brat i snaja isto, pa aplaudiraju, pa ljube…

Posle me brat pogleda i rece: ‘Boze me oprosti kao da si duvala u panaiju’, a to sam i ja pomislila, plakali smo od smeha, dobro je da nije slikao, zaboravio. Tako da duvah i ja jednom u zivotu u svecicu na torti.

Nemamo slike iz detinjstva, ne znamo kakvi smo bili, naleteli smo na neku sa Deda Mrazom, crno-bela,  niko nas nije slikao i obelezavao nase detinjstvo uspomenama, ostaje da ga se sami secamo. A ja kad se setim, sve zaboravim.

Ne znam da li su danasnja deca srecnija, sigurno jesu, na neki nacin, a mi sa nasim rupama u secanju bez slika, secamo se cega hocemo i kako hocemo, jer je masta jedina bila i ostala nas pratilac!

Sto bi Djole rekao; “Ovo je prica i za suze i za smeh”.