…i sta uraditi sa informacijom da se dete drogira, da je probalo dzoint? Pricepis ga, prizna da jeste i sta onda? Da ga vezes za radijator, ugradis cip za pracenje, odes kod psihijatra, odvedes u bolnicu zavisnosti da vidi narkomane na lecenju, ostavis posao, preselis u drugi grad…? Sta? Kao bitno je na vreme provaliti, provaljeno i kako dalje, sta roditelj moze da uradi?
Poverenje u dete je otislo u nepovrat. Svi se nadaju da se to njihovom detetu nece desiti, pricaju o drogi kao najvecem zlu, edukuju ih po skolama, gde se dileri setaju po dvoristu, ide normalno u skolu, ide na sport, izlazi kao i svi vrsnjaci, vraca u dogovreno vreme, izgleda da je sve kako treba i onda spoznaja, i sta onda?
Setim se nas iz njihovih godina, u srednjim skolama, bilo je i tada svega, ne kao sada, ali je bilo, i postojale su osobe koje su bile streberi, nisu se druzili ni sa kim, pravo iz skole kuci i onih, medju koje sam i ja spadala, koji su hteli sve da probaju, da se zezaju, izlaze, lazu i mazu matorce, mi smo nase i mogli donekle, a ovi danasnji klinci ne kapiraju da smo i mi odrasli u istoj ulici sa istim forama i da sve znamo, i opet sa svim tim ne znas sta uraditi kada cujes da je dete duvalo. Kao tesis se, pa i mi smo tada to probali, to je normalno, a sta ako nastavi? Trava i nije strasna, uteha kao, znamo gomilu njih sto duvaju citav zivot, a sta ako proba nesto drugo, svidi mu se i nastavi. Tu sam misljenja da je to do licnosti, svako je individua za sebe, da li ce nastaviti ili ne. Sta kada je ulica, drustvo u tim godinama bitnije nego roditelji, dom, porodica, bitno je biti faca u drustvu, kersme, dalabu, da se prica o tebi…kako se onda postaviti, kako spavati, kako ne misliti, ne strepeti?
U trenu ne prepoznajes svoje dete.
Sta se radi sa informacijom da je dete duvalo ili da je pocelo da se drogira, kako ga zaustaviti?
Ja nisam pametna…