Postoje situacije kroz koje svi moramo da prodjemo, i onda mi kazu, pisu velikim slovima, sve sto se mora nije tesko.
E nije tako, sve sto se mora tesko je!!!
Sva ta moranja cine nas, nasa iskustva…da ne filozofiram previse… a sto bole to nikom nista, mora se, pa crkni.
Gledam dete, devojku, koja tek ulazi u punoletstvo, koju mnogo volim, ako se uopste moze malo voleti, i boli me mozak, dusa i srce za sva iskustva koja je cekaju. Mora tako.
Pa sto mora prvi pa dripac u nizu dripaca koji ce je sacekati, sto mora tako?
Slusam je i gledam i vidim sebe i druge i siba mi kroz dusu centrifuga bolnih secanja, cedi mi zadnji atom reci i saveta koja kao ja pametna treba da joj uputim.
A gledam je, pa mi zao, vidim i znam da je dobro dete, da se nije rodila kao one devojke sto umeju da nadju najbolje za sebe.
Gledam najmladju curkicu u mom svetu curkizma. Naivna, dobra, veruje.
Poseduje sve vrline a dobije dripca, klasicnog lazova i prevaranta, koji se lepo skrivao par meseci. A okice joj pune suza, zaljubljena do usiju, misli da ga voli, a ja ne znam kud` cu.
Njeno prvo razocaranje.
Da mogu do njega svasta bi mu rekla, iscimala bih i nju…a ne mogu nista od toga. Onda pametujem, mada sve to ona sama zna, nisu klinci kao sto smo mi nekada bili, i kazem joj da se ne osvrce, da preboli, da ce je cekati jos gomila frajera.
I nikako mi nije jasno sto su nam dosadni oni dobri, fini momci a nazovi losi momci, kao frajeri nas uvek privlace?
Zasto neko ko je dobar , tih, fin…bude dosadan i devojke ga ne gledaju, vec onoga oko koga je gomila drugih devojaka, pa se kao bore za njega, pa su kao ribe kada su sa njim.
Zasto mora da se prodje kroz to, zasto boli, sta da joj kazem, kad nisam bolja ni bila a kako vreme tece necu ni biti.
Ostaje mi nada da ce je ovo iskustvo necemu nauciti, deluje mi mnogo zrelije i pametnije od mnogih od nas u njenim godinama…valjda nece opet biti curkica moja.