Nosila je teglu sudbine,
svojim rukama je okretala,
mislila je da od njenog stiska ruke
zavisi duzina trajanja nosenja,
njenih zelja, snova, ambicija,
koraka, zivota…
Svakog dana njena sudbina je bila u njenim rukama,
i verovala je u to,
stiskala teglu da ne ispadne, da se ne polupa,
da je ne izgubi, da se ne izgubi.
Umela ja da sklizne iz ruku, znojavih,
drhtavih, levih,
padala je na tepih prosipala deo sadrzaja,
ali nije pukla.
Jos nije.
Nosi je jos uvek,
cesto stisnutu uz stomak iz straha da je ne ispusti zauvek
i polupa i izgubi sav zivot, nepredvidiv i cesto surov.
Ledja su joj povijena od stiskanja,
Bole je, boli je i sudbina zabodena u stomak,
ali ne ispusta, ne ostavlja,
ne baca svoju sudbinu.
nek drži i ne pušta, nikako.
Koliko bude mogla, drzece je Dollika.
Nikad ne treba odustati.
Samo lagano, ne sme da padne!
Breskvice, pasce ako je sudjeno.
Ama kakvo pustanje?!
Mozda sudbinsko El?
AKO PADNE ZNAČI DA SE NIJE DOBRO DRŽALO!
Evo, i ti si se okrenula poeziji..jeb`la te tegla 😛
Milko, naislo tako, i da znas da me jeb`la 😀
Ne znam da li je to pametno, vidiš kako se iskrivila sirota! Pa ako treba zbog sudbine da ide kao četvoronožac, nek ispusti teglu, pa nek ide život! 🙂
Mislim da je tvoj komentar sasvim na mestu Dudo 🙂
Upravo tako, Stevo.
I ja ne ispuštam teglu ali sa slatkom
heheh, „nosila je teglu….“ kad ono nategli i tebe i mene 😆
‘kurva sudbina’…
Bog samo najjace iskusava. Zasto ne znam. Svakom svoj krst, ali rado bih ti pomogla sa sudbinom da ti ne bude tako teska :*