U mom domu se vise od trideset godina slavio Sveti Nikola. Sad bi trebalo da se toga secam kao neceg lepog, ali majke mi ja se pola i ne secam. Nisam postizavala, iz kuhinje sam izlazila posle ponoci.
Pre slave se islo u nabavku, posto je sve posno, cale je isao na Kalenic pijacu i u ribarnici kupovao zive ribe. Bili su to sarani, amuri, smudjevi..svakaojake neke. I donese on te ribice kuci, napuni kadu i pljusne ih unutra, neke zive, neke mrtve. Desavalo mi se da udjem u kupatilo a sarncic se pracne ja se udronjam i bez` napolje, kao da ce me pojesti. Ali gleda me, zivota mi, kako da znam da nece da me ujede. Onda matori udje sa nekom sataricom unutra da ih ubiva, cuje se odande, mamu ti, smiri se, bam, tras…posle tisina, a kad udjes nakon toga, kao da si na bojnom bolju. Krv i krljust po plafonu, plocicama, ogledalu..d`umres pre vremena. Onda mama to pocne da pere i brise i da psuje, i prva svadja pocinje. Kako je on smotan, sve usere da ne moze da se opere, on sa rakijicom da ako je tako pametna neka ona to radi, ona da normalan svet kupuje zaledjene ribe a ne zive koje kolje po kupatilu…brat i ja zakovrt ocima, sta cemo…

Onda brat i cale idu po tonu pica, ja kao perem sudove, mama soli ribu…Moji su bili kolaci kao zaduzenje, tako da se mama uvlacila u kuhinju dva dana pre slave, pravila posne sarme, kuvala riblju corbu, pekla ribu, mesila kolac, kuvala zito…Onda sam ulazila ja, pravila baklave, neke kolacice od ratluka, pite s jabukama..ma ni sama ne znam sta. Po kuci se siri gomila miomirisa. Cale pretace rakiju iz balona u flase, domaca, on je pekao, nacuga se on posteno dok to radi, sta ce covek. Mama naravno sikce da ni jedna slava ne moze da prodje a da se on ne napije, on njoj cuti Evo, tako je zvao…i njihova konverzacija je uvek na nivou, brat i ja smejemo, sta drugo. Pa cuvena salata od bele rotkve i praziluka koju je matori spremao i rendao na terasi, pa se posle uz prebranac zaljutimo do suza… Pa se mama zezne i presoli prebranac ili ribu…bese tu svega..
Na dan slave, tata je ustajao rano ujutro i nosio kolac, zito i vino u crkvu. Kad ustanemo, krene razmestanje po kuci, jer u trpezariji je malo mesta, pozajmljivali smo sto i stolice iz komsiluka, pa smo redjali dva stola, stolice, secam se jednom i neke klupe, brisanje prasine od pomerenih kreveta, postavljanje stola i u podne paljenje svece i lomljenje kolaca. Koliko se ja secam lomio je sa bratom, sem kad je bio u vojsci i na ratistu i od tada je nas dom otvoren za goste. Prvi su dolazili baba i deda, vec oko dva, da bi jadni jeli onako bez zuba a da im se narod ne smeje. Deda je zube redovno vadio, stavljao u dzep, jeo, pa ih vracao za ukras. Onda krece dolazak gomile ljudi, sto familije, prijatelja, kolega, komsija… Trcim sa zitom do gosta, kuvam kafu drugom, to je moj deo posla, brat i cale sipaju pica, mama servira hranu. Onda sklanjamo tanjire, za glavno jelo, ja perem soljice, case, tanjire, brisem, okrenem se, nema ih i tako u krug. Kad se pojavim, prozborim po neku sa nekim, ali sa sve tanjirima u rukama, casama ili opet nekom skuvanom kafom…Tata stoji, kaze da je obicaj da dok god gori sveca domacin ne moze da sedi. Mama podgreva, redja, iznosi, brat prazni pepeljare, sipa pica…Niko od nas ne sedne i ne jede citav dan. Nekako se uleti u masinu i nema se kad.
Pijanog sveta koliko hoces, pevuckaju, smeju se, sale, secaju nekih starih dana…atmosfera je pozitivna. Oko ponoci se i mi nekako dokopamo hrane i stolice, pa sa ostatkom gostiju sednemo i prozborimo po koju. Tada smo vec svi premoreni, ali zadovoljni. Kad se gosti razidju, krene sredjivanje, jer se sutradan ocekuje skoro isti broj ljudi. Onda pregledamo sta ce nam zafaliti da se ujutro dokupi. Nikada nismo mogli da prognoziramo koliko ce cega ostati, koliko cega kupiti. Stanje se menjalo iz godinu u godinu. U ko zna koje doba noci smo legali premoreni.

Drugi dan slave je slican prvom, s tim sto su tada dolazili bratovljevi i moji gosti. Tako da je bilo vise omladine. Kad se brat ozenio, te godine posle vencanja sa gostima iz snajine familije, nije imao gde da se baci igla koliko je gostiju bilo. Lepo, ali jako naporno i skupo slavlje.
Dva dana posle slave se sredjuje kuca, sve se riba, smrdi cela kuca na alkohol, duvan i razna isparenja od hrane. Delimo kafu i vino kojeg smo dobijali u enormnim kolicinama. Vracamo stolove, stolice, krevete…sudove na mesto do iduce godine…Sve u svemu, dva dana rmbanja pred slavu, dva dana slave i dva dana sredjivanja. Sest dana popaditisa sa nogu. Mislim sve je to lepo, lepi obicaji, puna kuca ljudi dobrog raspolozenja, ali mnogo bre naporno, kicme nam otpadnu, podocnjaci zalepe, sve mi to sa osmehom nosimo, a posle kad popadamo nakon svega, oporavljamo se najmanje dva dana.

Tako bese do pre sedam godina u mom domu. Posle tatine smrti, brat je preuzeo slavu i pravo da vam kazem, lepo mi sto samo idem u goste.