Jos je ziva i zivotari generacija mojih/ nasih roditelja. Postenih radnika socijalistickog rezima.
To su ljudi rodjeni 40 i neke, koji su dosli u Beograd trbuhom za kruhom. Zenili se, udavali, stvarali porodice, radeci posteno u mnogim fabrikama kojih vise nema.
Beograd je gradio Komgrap, Neimar, Mostogradnja…obuvao Petar Velebit, Obuca…hranio PKB, oblacio Kluz, Beko..vozila Zastava, Gosa…cistila Gradska cistoca i Zelenilo..
Generacija koja je gradila, hranila, oblacila, cistila Beograd i Beograjane.
To su oni nekada vremesni muskraci sa brkovima, pustenim malim noktom i plavom kosuljom kao glavni modni hit koji su kravatu i odelo oblacili samo za sopstveno vencanje. Zene sa `ladnim trajnama, plisiranim suknjama, dlakavim nogama, koje su sekle polutke dobijene od sindikata, stirkale milje, posteljinu i stolnjake, gajile ljute papricice u saksijama..i trudile da cuvaju obraz porodice da niko ne vidi kada im se muz napije, deca dobiju losu ocenu u skoli…sve je to bila velika sramota, nekada?
Oni nasi roditelji, komsije koji su dizali kredite da bi gradili vikendice u Grockoj, Barajevu, Kosmaju..ili svojim rodnim mestima, gde su provodili leta praveci zimnicu i pekuci rakiju, dovlaceci u Beograd sir, kajmak, domacu ljutu, cvarke..
Oni velicaju vreme Tita i stalno pricaju kako se nisu zakljucavali u to vreme, imali da kupe na kredit ficu, namestaj za stan, koji su dobijali stanove po rang listama prioriteta, pregradjivali spajz da bi pravili sobe, od podruma pravili skladista zimnica a u zamrzivac od 500 litara redjali polutke, svinje i kokoske iz rodne im grude.
Oni sto su velicali Slobu, isli da igraju kolo na Uscu, jer im je on obecavao da Srbiju nece dati, verovali su mu dok su cekali u redu za hleb, jureci brasno da deci umese embargo kolac, Vek, Vikend da pripale dok gledaju Skupstinu na televiziji, ponosni i uplaseni za sina koji je na ratistu a Srbija nije u ratu i niko ne sme da nas bije…Sedeli su gledali i cekali da im Sloba poput Tita donese mir u njihove socijalne domove i hranu na sada vec cigaretom izbusene heklane stoljnake koji nisu vise ustirkani. Nema stirka da se kupi.
Oni su dolaskom Kostunice/Djindjica/Tadica vec otisli u penzije..i dalje cekaju sa svojim 200-250 evra penzije da dodje 10-ti u mesecu, prime penzije, plate kiriju, struju i gledaju Farme, Grand parade, Seselja do pola noci u Hagu i cekaju da se vrati. Da on dovede drzavu u red. Gledaju i cekaju od svoje dece neku pomoc a ujedno je ponosno i ne zele, neka se samo jave da su dobro, jer sa svojim platama od 300 evra i kreditima jedva podizu i skoluju decu…
Oni koji su bili sefovi, svoj toj radnickoj klasi, i dalje puni sebe od nekada, navikli da uzimaju na mufte, sve sto se uzeti moze, za koje su svi njihovi radnici glupi i moraju da slusaju i dalje gaje taj sindrom. Ponasaju se kao sefovi u svojim porodicama, zgradama..
Onda te sede, glave cuju da se dele besplatne sadnice tresanja, briga je njih za Japan i simboliku. Otrce da im drzava pokloni jos nesto. Navikli su da se laktaju, navikli da nemaju obraz, ostao im je negde dok su naredjivali radnicima da rade. Ta sadnica ce ih naterati da odu do svojih vikendica, sela, imace smisla platiti autobusku kartu i otici da se nesto posadi. Odavno nema svinja, kokoski, ajvara…Sada ti ljudi provode dane na terasama, gledajuci tudje zivote, zalivajuci suzama papricice u saksijama dok se sa televizora cuje Grand, Utisak nedelje..
Oni ce da se guraju, da uzmu jos nesto od drzave od ko zna koje vlasti jer su im obecavali zivot. Svi predsednici, sve stranke za koje su glasali..a nisu dobili nista. Svi snovi, mastanja o penzionerskim danima u kojima ce uzivati, pretvorili su se u glad, nemastinu koju su mislili da su zaboravili kada su iz svojih sela dosli u grad kao omladinci.
Oni su ovaj grad izgradili da bude ovakav kakav je i danas. Narod, decu, vlast su hranili, oblacili, ponosno sluzili..sa odlaskom u penziju ostali su sluge.
Oni drugi, posteni radnici, gledace ih na televiziji i pitace se kako ih nije sramota, pokrali su sta se pokrasti moze dok su sefovali i hoce jos.
Nesrecne i sramotne sadnice tresanja bile su namenjene kao nasa podrska Japanu u teskim vremenima je jos jedna slika nasih nesrecnih penzionera, koji ne bili tamo da su docekali to bolje sutra.