Mislim, umem ja da skuvam ručak. Ono, pasulj, grašak, pilav, supice, čorbice, projice, kolačići…Al` to nije ono sveCki. Ne može se to slika i izađe na televizor. Iskreno, nemam bre živaca da stojim tri sata i prčkam po hrani. Kako se to radi? Meni bude dosadno dok čekam da nešto provri, zgusne…radim vežbe po kuhinji, briskam dugmiće po šporetu, briskam po visećim delovima….da ubijem vreme. Šta kao treba da stojim i zevam u šerpu i molim joj se. Pa ne mogu bre to.
Desi se meni često da sosovi mogu da se jedu kao supa. Ono bešamel ili bolonjeze, neće se zdudaju pa to ti je. Kuvam, mešam, dodajem brašno, gustin bre, a ono čorbica. Pa mu kazem- marš mamicu ti- i odem. On će mene da zajebava, e neće!
Umotam sarmu, onako kako me majka učila, lepo. Stavim u lonac uključim one se sve razvrcaju. Jurim onaj fil i kupus kašikom. Kažu, jako sam pustila vatru, pa šta treba tiho da je molim da provri pa da smanjim!?
Jaoooo a ono kao pečem kore za tortu od trinaest žumanaca osamnaest kora! Pa kuvam šesnaest filova! Ceo dan treba da cupkam po kujnama. Ma ne mogu bre to. Najvolim kad smutim pa prospem, munem u rernu i super! Ili oni sto se ne peku. Motaj keks, pudinge i neznamtijasta, i pici grici, života mi!
A kad treba da isečem nešto to je sacuvajmeboze, kao i kiflice. Nemam bre taj filng za osećaj i oko za precizno. Jedno parče flis papir, drugo k`o parče `leba sto mi ga majka seče. Jedna kiflica mala za jedna zub, druga kao SSSR nekada.
Pa da! I treba da me je stid! Tolike godine sprcala u dupe a nikad domacica i žena od mene.
Da se razumemo.

Niko gladan nije otišao od mene ako je došao da jede siroma`. Gutaju. Nekad me i hvale!
Ehe i ćorava koka ubode zrno!
Nisam odustala, kuvam ja svaki dana nešto i pokušavam da se stidim dok radim čučnjeve čekajuci da nešto provri.
Bar ću da imam dobre noge!