Sećam ga se kao dečaka iz komšiluka, nikad mu nisam znala ime ne znam ga ni sada, onako stidljivog i ćutljivog. Majka mu je bila dama, gospođa sa punđom kao Jovanka Broz. Nekako je svojim stavom terala da se pred njom ispravimo i budemo pristojni. Oca mu nikada nisam videla ne znam šta je sa njim.
To su oni ljudi koje svakodnevno viđate a ne znate ništa o njima a živite u istoj ulici.
Prošle su godine kada se njegova majka pojavila na mojim vratima od stana. Ispravila sam grudi i uvukla stomak odmah ugledavši je. U ruci je držala kjnige i pozivala me da pristupim Jehovinim svedocima. Ramena su mi se spustila zahvalila sam se i zatvorila vrata. Dolazila je narednih meseci često nije prihvatala ne kao odgovor. Na autobuskoj stanici i autobusu je okretala glavu kao da me ne zna. Njeno dolaženje je prestalo jedne večeri kada se moj brat vratio s posla u uniformi policajca otvorio joj vrata i rekao da više nikada ne zvoni na naša vrata. I nije.
Opet je proticalo vreme, možda su i godine u pitanju ne sećam se, radila sam u trafici i videla sam je sa nekim visokim momkom. Kada su prišli bliže videla sam da je to njen sin. Te oči nikad nisam zaboravila bile su nekako pokorne. Pogled koji pristaje na sve. Pogled u kom nema izazova, borbe… ničega. Kao da sa svakim treptajem klima potvrdno i pristaje na sve.
Narednih dana sam ga viđala u plavom radničkom mantilu, kao one što su nosili majstori kada smo išli na praksu u srednjoj školi, sa kofom u jednoj i metli u drugoj ruci. Nisam mogla iz trafike da ispratim pogledom dokle ode. Neke večeri sam išla kod sestre i ušavši u ulaz zatekla njega. Klečao je na stepenicama i četkicom za zube ribao stepenice. Zanemela sam. Pored je stajala špakla, ona metla i plava kofa, on u radničkom mantilu. Nije ni podigao pogled kada sam prošla pored njega. Nastavio je da radi. Sestra mi je rekla da danima riba kod njih u ulazu da je njegova majka skupljala pare od stanara za pranje ulaza, da je dolazio više puta kod nje po vodu, da im ulaz nikad nije bio čistiji, da joj je tuga da ga gleda. Mene je zaboleo život od toga.
On je pristao, on nije znao da ne mora to da radi, on je mislio da mora, on je bio Jehovin svedok i to je njegova dužnost. Osetih prezir prema njegovoj majci toj dami sa punđom! Uvukla ga je u svoje verovanje, naterala ga da nema drugove, uzela mu mladost dala mu kofu i Jehove.
A onda pomislih ko sam ja da im sudim da se mešam da mislim o tome? To je njihov izbor.
Dugo me je progonio taj osećaj. Bukvalno sam žalila tog mladića kog sam i dalje svakodnevno viđala u plavom mantilu sa kofom i metlom kako ide negde da čisti neke druge stepenice. Ramena su mu bila povijena, hodao je kao da ide na streljanje. Ili se to tako meni činilo… ne znam… Naprosto ne umem da verujem da je sa radošću to radio, to je bilo moranje..
Videh ga danas sa terase. Stajao je sam na ulici i gledao negde, nisam mogla da mu dokučim vidik, pomerio se par koraka unapred i opet stao i podigao pogled. Pogledali smo se. Daleko je da bih mu videla oči da bih mogla bilo šta da kažem… Ali šta je on radio na ovoj vrućini sa po dva koraka gledajući u ništa?
Da li je zauvek izgubljen? Gde li mu je majka? Koliko mladog sveta ima ovakvog? Kako se boriti protiv sekti?
Bez sredine
28 Comments:
1 Trackback or Pingback for this entry:
-
[…] Bez sredine Napisano: 31.Jul.2012. 000000 00:16:00 na blogu: https://zelenavrata.wordpress.com […]
Raznih subina ima, poneke je tesko i samo zamisliti!
Da…
http://www.pouke.org/forum/topic/169-%D1%98%D0%B5%D1%85%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D0%BD%D0%B8-%D1%81%D0%B2%D0%B5%D0%B4%D0%BE%D1%86%D0%B8/page__st__372#entry454603
http://jehovinisvedoci.blogspot.com/
Uh, sad si me podsetila na neke poznanike u čijoj porodici se takođe dešavala drama zbog sekte. Ne sećam se koja je u pitanju, znam samo da nisu bili Jehovini svedoci. Mladić je bio uvučen, a majka bezuspešno pokušavala da ga spase. Njen život je bio pravi pakao, žena je bila suva kao grana, pušila kao sumanuta. Bila je stomatolog, znači, zdravstveni radnik, lečila ljude, dok je njenom sinu, kao članu sekte, zdravstvena nega bila strogo zabranjena. Na sve to, vođa te sekte je namerno dolazio kod nje na preglede, samo da bi je provocirao. Sinu je mozak bio toliko „ispran“, da nikakve priče o vođi-prevarantu nisu pomagale. Čula sam da je umrla pre nekoliko meseci. Koliko znam, sin je i dalje član sekte.
E, sad, šta reći o sektama? Šta reći uopšte o svim vidovima manipulacije koji dominiraju kompletnom istorijom čovečanstva? Nekako mi se čini da su te sekte i najočigledniji primer nad kojim smo skloni da se zgražavamo, dok svima nama manipulišu političari, religije, potrošačko društvo i da ne nabrajam dalje. Tek kad u retkim momentima krajnje iskrenosti prema sebi priznamo šta nam je potrebno i šta zaista osećamo, mi shvatimo da smo negde zalutali i zadovoljavali želje i potrebe koje su nam, u stvari, nametnute, nisu bili naše.
Taj momak koga si opisala nije imao gotovo nikakve šanse. On je u rođenoj kući imao manipulatora i od malih nogu je dobijao pogrešne poruke. Stvarno mi je žao, ali plašim se da je on „debelo“ na putu bez povratka.
I na kraju Zelena, moje krajnje lično viđenje: kad vidim fanatične vernike zvanične crkve, ja vidim sektaše; kad vidim ljude u „Delta sitiju“ ili „Ušću“ kako kupuju i ponosno nose skupu i firmiranu robu, ja vidim sektaše; kad vidim vojnike, ja vidim sektaše; kad vidim zaljubljene poglede sledbenika političkih stranaka, ja vidim sektaše… Sve dotle dok smo skloni tome da se lako prepustimo nekome ili nečemu, sekte će postojati. Nažalost. Mogu čak i sve sekte ovog sveta nekim čudom da se eliminišu, da ne postoje više, pojaviće se nešto drugo, sa drugim nazivom, ali istim obrascem manipulacije u kome pojedinac ili grupa ljudi grubo manipuliše onima koji dobrovoljno, jer su previše slabi da se tome suprotstave, na to pristaju.
Ako si uspela da pročitaš sve ovo, svaka ti čast! Ja ne izdržah, pa sve ovo rekoh.
Romi naravno da jesam pročitala i umnogome se slažem s tobom!
Post je zato i naslovljen Bez sredine. Sve te mase zaluđene za mnogo štošta i za mene su sekte. Mora da postoji sredina u svemu, relanost.
Ali kod ljudi koji su slabije ličnosti dolazi do manipulacije raznim stvaima, fanatično veruju u svašta jebote! Ne umem to da razumem i jako mi je žao svih tih izgubljenih duša bez identiteta.
Nekako kod tinejdžera mi je pojmljivo da budu deo mase traže se a odrasli ljudi..to mi ne ide u pamet nikako!
Romi, ako si rekla. 😉
Nisam čitao pravilnik o radu Jehovinih svedoka i da je njihovo načelo ribanje hodnika četkicom za zube. Mislio sam da idu po kućama, zavode stare, izlapele i izgubljene, izvlače im novac i uzimaju na prevaru nekretnine.
A sad ozbiljno. Načelno se slažem sa tobom, ali to je (naše) subjektivno viđenje stvari. Možda su oni srećni u tom svom svetu. Tvoje viđenje sreće se razlikuje od njihovog, tvoja predstava o tome kako izgleda srećan, a kako očajan čovek je subjektivna. To je beznačajan postotak ljudi. Šta ćemo sa razularenom, dezorijentisanom i tupom omladinom koja ne vidi svet od ekrana telefona, tableta, laptopova… Jeli to slika sreće? Hoćemo li biti srećni ako te ‘Jehova-očajnike’ vratimo u to kolektivno tupilo?
Nadam se da mi zbog ovog malog razmimoilaženja u viđenju stvari nećeš zalupiti ispred nosa vrata svoje zelene sobe kao Jehovinom svedoku 🙂
iron naravno da ne!
Ima istine i u tome što ti kažeš..
Veoma mi se dopadala jedna mlada devojka od svojih 24 godine. Završila je za frizera, par puta je dolazila i kod mene kući da me ošiša. Bila je uvek velika pričalica, lice večito nasmejano, činilo se da voli sve ljude ovoga sveta. Prihvatala je svaki posao i mnogo je radila. Želela je da se uda, da ode od roditelja, maštala je o svom domu.
Odjednom, negde je došla u kontakt sa „nekim“. Prvu promenu koju smo uočili je da ne dolazi više u kontakt sa ljudima koje je volela i sa kojima se redovno družila. Počela je da oblači skupocenu garderobu, odjednom je nosila haljine u kojima je nikad ranije nisam videla.
Od te njene promene, samo je jednom bila na kafi sa zajedničkim prijateljem koje me pokušala da nametne „to nešto“ u šta je ona ušla. Šta je to ni danas ne znamo. Nesme da kaže. Prvo moraš da postaneš član, pa ćeš tek onda da saznaš kako je tada odjednom svet lep, kako mogu pare da se zarade, jer ona ih sada „kao“ ima. Od one vesele brbljave devojčice, od koje niko nije mogao do reči da dođe, postala je, mirna, tiha, povučena i lepo obučena lutka. Gde ide, šta radi, sa kim se druži niko od nas ne zna. Užas. Pokušavali smo da saznamo, ali sve je bilo uzalud.
Verkić često bivamo posmatrači i svojih života nemoćni da bilo šta uradimo a kamoli tuđih. Možda je njoj dobro ko zan..samo su meni bezlični..
U ovakvom društvu ništa me više i ne čudi. Odlutaju ljudi.
da..
I onda pomislimo da je to jedna od „bezopasnijih“ sekti….šta li je, tek, s onim opasnim?
Joj Iva ko zna jbt!?
teška tema za sitne sate. Baš bez sredine. Nadam se samo da su ljudi svjesni šta rade…
ne verujem bona..ne znam..
Tužno. Verovatno nije imao izbora, baš tužno.
jeste breskvice…
*Imala sam u porodici jednog zeta koji je bio Jehovin svedok. Odnosno, više su bili njegovi roditelji. On je i ulazi i izlazio iz sekte. Oženio se mojom sestrom, pa je onda ponovo zastranio. Trajalo je to jedno dve godine. Nisu slavili ništa, nisu se družili ni sa kim, ma, strahota jedna, sve dok mojoj sestri nije puk’o film i postavila mu ultimatum: ili ja i deca ili ti i sekta.
Izabrao je ovo prvo, tako da se svim prijateljima izvinuo za loše ponašanje, svi su mu oprostili i eno ih, srećna i vesela porodica.
Sekte su zlo božije, odnosno, sve dok mene niko ne ugrožava, briga me!
Eto vidiš da ima onih koji i zađu samo ako su motivisani i nisu ogrezli kao ovaj mučenik..
Ljudi imamo slobodnu volju… Na žalost ili na sreću… bilo kako bilo je tako… Neki put nam može biti fizički oduzeta, ali obično je mi predajemo… Jedino što možemo da uradimo je da smo toga svesni i da probamo druge da osvestimo… Možemo samo da ih informišemo… na njima je da odluče šta i kako…
I to je istina Branko ali nekako mi sve ovo tužno..
Samo da ti mahnem, vratiću se ovde 🙂
😯
😀
Svaki vid kolektivizma je neka vrsta sekte, npr politička stranka, raznorazna udruženja, klubovi, organizacije ali smatram da su od sekti ipak najopasnije političke partije jer deluju pogubno po čitav narod…
Da, demokratija je nasilje većine nad manjinom.
najčešće smo samo deca svojih roditelja.. nekad je to dobro, a nekad loše..
ako oni zavode svoju decu, neko je pre toga zaveo njih.. krug bez početka i kraja..