Polaska u školu se ne sećam. Baš ničega. Nemam ni slike da se setim s kim’ sam pošla ni s kim’ došla. Prvu sliku imam iz drugog razreda ono sa učiteljicom.
Ja u nekom ćošetu frizura kao Lokice, to tad bilo moderno, u plavoj kecelji i somotskim pantalonama. Boje ne znam, crno bela je fotka. Škrgljava sam bila, mala, daj bože da sam dvae’s kila imala. Išla sam u boravak do ne sećam se kog razreda. Ali se sećam čaja od kamilice u onim pleKanim šoljama i marmelade i ’leba za užinu ili doručak, bože kako je to bila dobra klopa! Sećam se i ’štrudle s mravima’ i šnenokli odatle. Zašto sam to upamtila ne znam.
U školskom dvorištu su bila iscrtana odeljenja i tu smo morali da stanemo dva po dva i tako ulazimo u školu kada zvoni. U plavim keceljama naravno. Učiteljica je bila stara, mi smo joj bili zadnja generacija pred penziju. Bila je jako stroga! Sećam se da smo imali penkalo za pisanje , ali ono što se puni, u četvrtom razredu smo tek imali sa patronama, i da sam ja smotana stajala pored učiteljice da nešto napišem i kako sam ja sručila mastilo na suknju i čarape nemam pojma. Išla sam u čošak. Smotana jebiga.
Sećam se da me je deda budio i vodio u školu. Ulazio je u sobu i budio me sa rečima : ’Ustaj škola zove pionire traži, traži Radicu ona spava’. Divni moj deda.
Bila je i dodela pionisrkih marama i zakletva i žurka ispred škole. Čekanje Tita i bacanje karanfila na mercedese. Bio je slet, bilo svašta.
Opet imam prekide filma, davno to beše bre!
Sećam se kasnije najslađe klope ispred prodavnice, četvrt hleba i paštete i čuvenih viršli i kobasica sa senfom iz crvenog kioska. Ekskurzije u Lepenski vir, vaški i boginja… Sećam se da je neka Milanka dobila proliv kad smo išli na izlet u Tršić.
Bože šta ja pamtim?!
Sećam se čuvenog prolaza između Zmaja i Đure gde sam negde u sedmom ili osmom razredu prvi put zapalila cigaretu i sekla ruke s flašom od piva da se bratimim sa nekima nemam pojma kojima.
Iz svega ovoga da se zaključiti da su me vanškolske aktivnosti više zanimale od školskih.
Sećam se raspusta i silnih čitanja knjiga iz biblioteke. Otkud mi to ne znam.
Obrstila sam celu Mir Jam do sedmog osnovne i zato je krivim za sve, pa onda neke Gričke vještice i još gomilu drugih. Toj ljubavi sam i dalje verna. Čitam šta mi padne pod ruke.
Srednja škola je bila već nešto drugo. Tu sam se zaljubljivala redovno.
A jela sam pogačice iz Žikine pekare tako masne a savršene. Nikad ih nisam zaboravila!
Imali smo neke profane i jedan mi je ostao u sećanju, baš baš.
Žika puška, predavao nam je odbranu i zaštitu. Njegov biser pamtim još uvek. Na nekom času je viknuo na neku učenicu : ’Dole mi pušiš gore mi žvaćeš’. Smejem se uvek kad se toga setim. U wc-u na spratu ispod je uhvatio da puši a na času je žvakala žvaku. Crni Žika! A Labud mu bio kolega. Zašto Labud ne znam, znam da je farbao kosu.
Pušila sam Opatiju i HF u wc-u i dvorištu i gledala šorke jedan na jedan. Tad tako beše.
Svi smo bili u duksevima i farmerkama.
Ponavljala sam drugu godinu sa jednim kecom iz matiša. Bila mi to tuga tada. Ponavljačica. Ali zahvaljujući tome dobila sam savršenu profanku iz srpskog. Milicu. Ona je kod ponavljačice prepoznala dar za pisanjem, videla je da volim da čitam i ubacila me u neke silne sekcije. Glumila sam u nekoj školskoj predstavi i pobrala aplauze. Mislim da je bilo o Nikoletini Bursaću.
Hvala toj ženi. Jedina je te godine videla mene koja se uvek krila iza mangup maske. Niko pre a ni posle nje to nije video. Nikome nisam ni dala. Ona jeste.
Zaboravila sam mnogo toga.
Nisam tada znala da sam slobodna i srećna. Škola je za mene bila okov. Nisam je volela nikako.
Da sednem dobila sam 1?
Objavljeno na sajtu SlovoPres.
Da nastaviš da pišeš. Autobiografiju.
Kako da je pišem kad se pola ne sećam Goco?
Lepo, volela bih da citam nastavke.
I ja bih Dragana ali moraću da počnem da pijem memoril! 😆
Samo pisi!
Ma jok.. licno ti dajem 10+ za ono „Gricku vjesticu“.. Tu si me kupila… 🙂
Lunice zezala mene ti! 🙂
Jok ja.. Eno ih sve knjige Marije Juric na polici.. Ne skupljaju prasinu, nemaju kada jer me one „drze“ u zivotu.. i nadi da postoje zaista negde takvi „LIKOVI“ 🙂
Naslov sam razumela tek kada sam sve pročitala:)))) Rale, divan tekst. Jeste Sbrdsdol, ali životan.
Kako vidim baš si mlađa od mene, ali po nešto od svega je bilo čak i u moje vreme, tako da, hvala ti što si me vratila u neka lepa, duhom bogata vremena, što si me podsetila na meni drage knjige, sve, od Marije Jurić Zagorke pa i one druge. Nekako je sve ono ranije imalo više duše, ili je to samo žal za mladošću, mislim da to nikada neću spoznati, ali vredelo je pročitati ovo i da, sedi, čista 5. Uživaj u oceni, zaslužila si je:)
Hvala Olja.
Sela! 😀
E vala Grička vještica me zarozala načisto, totalno sam je zaboravila. Mada ima tu još mnogo toga što mi je evociralo uspomene. Nije loš predlog, razmisli o autobiografiji – u nastavcima, što da ne. Miris Soko Štarka u Jerkoviću, kako ti zvuči? Da li stigne taj miris do tebe?
Komšinice ne sećam se gomile stvari… bruka živa! 🙂
Ne oseća se kod mene miris čokolade iz Soko Štarka, tačnije jako retko. To se oseća kod tebe i tako počeše želudac da… 😀
P oštena
I skrena
O dana
N epokolebljiva
I strajna
R adna
Wojciech da da 😀
uf bre Zelenis…. i miris i ukus…. !
🙂
Uf bre Nedođijo 🙂
Za iskrenost se dobija petica, mada ona nije uvek baš tako i nagradjena!
Ako ti je za utehu i ja sam bila ponavljačica, dobijala ponekad i 5 iz sastava, ali, najbolje ocene sam ipak imala iz latinskog, engleskog i francuskog. I iz likovnog, naravno i to mi je najžalije što me nisu usmerili na vreme, kao moju ćerku. Moguće je da bih danas bila neka poznata „molerašica“!
No, neka si ti nama zdrava i da te čitamo još, bar, 50 godina. No, ja sigurno neću biti te sreće, ali drugi hoće!!! (crnjak,ali istinit) 😀 😀 😀
Dudo pa neću ni ja da živim još 50 godina ‘si normalistična! 😆
E baš ti hvala što me podseti na viršle iz kioska. I dan danas imam želju da ih jedem sa još većim apetitom nego onda. Jebeš Mek, viršle su zakon! 🙂
Joj jeste Labilna, slažem se apsolumente! 🙂
Jebeš viršle, kobasice su bile zakon. Uh! 🙂
Da, daaaaa… kobasice 🙂 Mljacccc!
Ma može oboje samo da se vrate ali cvrc.
Zelenka, ti još imaš šansone, ali JA, baš nikakve!!! 😀
Dudo ‘el ti misliš da ja živim 90 godina? 😯
Znam za crveni kiosk, kecelje se kroz maglu sećam, al u boji.. ono što je mene obeležilo kroz gimnaziju je činjenica da sam prespavala prvi čas prvog dana, pojavila se tek na drugom času i tako zaradila svoj prvi minus, bila sam Ona sa minusom dok imena sa papirića nisu preneta u dnevnik. Vrlo dobro, ma odlično, se sećam da je taj proces trajao 42 dana.
Nego, piši memoare, sve tako kako se ne sećaš, ide ti, a meni još bolje ide čitanje istih. 🙂
Shunj piši i ti ‘oću i ja da čitam! 😛
Hej, Zelena, videla sam još onomad tvit, i pročitala tekst – ali sam se sad setila da nisam ništa odgovorila – bravo za odrškrinuta vrata u prošlost, nadam se da nije bilo previše teško 🙂
Nisu nam sve uspomene lepe, ali ja volim da se setim svega – nekako, ne znam… pokazuje mi da sam živela. Da sam činila nešto u ovih 30 godina, ne nužno dobro i ne nužno ispravno, ali ih makar nisam prespavala.
Nadam se da ću sutra najzad i ja moći da se uključim sa svojim viđenjem školovanja.
Sandra jedva čekam tvoj post!
Profesorka srpskog bila je najbolja? Naravno!!!
Naravno! 🙂
pamtim k’o da je bilo danas 🙂
pionirke zakletve, sleta, štafete, kecelja
jebiga bila sam štreberka, nemoj nikome reći
Ćutim! 😀
Kako polako starimo, sve više shvatamo da je izreka „Od kolevke pa do groba najlepše je đačko doba“ toliko istinita.
Drago mi je za tvoju profanku iz Srpskog. Žao mi je što ja nisam imao tako nekog da me usmeri i posavetuje u vezi pisanja kada sam bio u tim ludim godinama. Možda bi danas bilo sve drugačije
Trebao si da rokneš razred kao ja 😀