Polaska u školu se ne sećam. Baš ničega. Nemam ni slike da se setim s kim’ sam pošla ni s kim’ došla. Prvu sliku imam iz drugog razreda ono sa učiteljicom.
Ja u nekom ćošetu frizura kao Lokice, to tad bilo moderno, u plavoj kecelji i somotskim pantalonama. Boje ne znam, crno bela je fotka. Škrgljava sam bila, mala, daj bože da sam dvae’s kila imala. Išla sam u boravak do ne sećam se kog razreda. Ali se sećam čaja od kamilice u onim pleKanim šoljama i marmelade i ’leba za užinu ili doručak, bože kako je to bila dobra klopa! Sećam se i ’štrudle s mravima’ i šnenokli odatle. Zašto sam to upamtila ne znam.
U školskom dvorištu su bila iscrtana odeljenja i tu smo morali da stanemo dva po dva i tako ulazimo u školu kada zvoni. U plavim keceljama naravno. Učiteljica je bila stara, mi smo joj bili zadnja generacija pred penziju. Bila je jako stroga! Sećam se da smo imali penkalo za pisanje , ali ono što se puni, u četvrtom razredu smo tek imali sa patronama, i da sam ja smotana stajala pored učiteljice da nešto napišem i kako sam ja sručila mastilo na suknju i čarape nemam pojma. Išla sam u čošak. Smotana jebiga.
Sećam se da me je deda budio i vodio u školu. Ulazio je u sobu i budio me sa rečima : ’Ustaj škola zove pionire traži, traži Radicu ona spava’. Divni moj deda.
Bila je i dodela pionisrkih marama i zakletva i žurka ispred škole. Čekanje Tita i bacanje karanfila na mercedese. Bio je slet, bilo svašta.
Opet imam prekide filma, davno to beše bre!
Sećam se kasnije najslađe klope ispred prodavnice, četvrt hleba i paštete i čuvenih viršli i kobasica sa senfom iz crvenog kioska. Ekskurzije u Lepenski vir, vaški i boginja… Sećam se da je neka Milanka dobila proliv kad smo išli na izlet u Tršić.
Bože šta ja pamtim?!
Sećam se čuvenog prolaza između Zmaja i Đure gde sam negde u sedmom ili osmom razredu prvi put zapalila cigaretu i sekla ruke s flašom od piva da se bratimim sa nekima nemam pojma kojima.
Iz svega ovoga da se zaključiti da su me vanškolske aktivnosti više zanimale od školskih.
Sećam se raspusta i silnih čitanja knjiga iz biblioteke. Otkud mi to ne znam.
Obrstila sam celu Mir Jam do sedmog osnovne i zato je krivim za sve, pa onda neke Gričke vještice i još gomilu drugih. Toj ljubavi sam i dalje verna. Čitam šta mi padne pod ruke.
Srednja škola je bila već nešto drugo. Tu sam se zaljubljivala redovno.
A jela sam pogačice iz Žikine pekare tako masne a savršene. Nikad ih nisam zaboravila!
Imali smo neke profane i jedan mi je ostao u sećanju, baš baš.
Žika puška, predavao nam je odbranu i zaštitu. Njegov biser pamtim još uvek. Na nekom času je viknuo na neku učenicu : ’Dole mi pušiš gore mi žvaćeš’. Smejem se uvek kad se toga setim. U wc-u na spratu ispod je uhvatio da puši a na času je žvakala žvaku. Crni Žika! A Labud mu bio kolega. Zašto Labud ne znam, znam da je farbao kosu.
Pušila sam Opatiju i HF u wc-u i dvorištu i gledala šorke jedan na jedan. Tad tako beše.
Svi smo bili u duksevima i farmerkama.
Ponavljala sam drugu godinu sa jednim kecom iz matiša. Bila mi to tuga tada. Ponavljačica. Ali zahvaljujući tome dobila sam savršenu profanku iz srpskog. Milicu. Ona je kod ponavljačice prepoznala dar za pisanjem, videla je da volim da čitam i ubacila me u neke silne sekcije. Glumila sam u nekoj školskoj predstavi i pobrala aplauze. Mislim da je bilo o Nikoletini Bursaću.
Hvala toj ženi. Jedina je te godine videla mene koja se uvek krila iza mangup maske. Niko pre a ni posle nje to nije video. Nikome nisam ni dala. Ona jeste.
Zaboravila sam mnogo toga.
Nisam tada znala da sam slobodna i srećna. Škola je za mene bila okov. Nisam je volela nikako.
Da sednem dobila sam 1?

Objavljeno na sajtu SlovoPres.