Archive for октобар, 2018


Prašina

kućna-prašina

 

 

Prašina, naša nasušna! Nema ćoška gde je nema. Počev od života, preko kuće, prijatelja, ljubavi pa do reči.

Naizgled bela, a kad je uzmeš u ruke prsti crni. Čudo neviđeno!

Ja se smeškam prašini, posebno onoj koju dobijam kao poklon. Vaspitana sam da se zahvalim kad mi neko pokloni deo sebe, svoje sreće, nesreće, novca.

Posle je psujem! Nekada danima, mesecima, godinama, a nekada ceo život. Sve deluje belo, deluje kao da ću ga duvanjem skloniti, i dunem a ona oduva mene. Vrati me u iskrzalo sećanje, skriveni deo mozga, srca i uprlja me. Opet.

Zaludan posao čišćenja onoga što je fasada, a unutrašnjost ostaje prljava. Zatrpana figurama datima na poklon, od srca. Poklonjene da se otalja poklon. Kupljene na pijaci života, da bi bilo jeftinije, da bi stajalo na polici i podsećalo na vreme.

Prećutane reči bele prašine, zacrne danas, sutra i zauvek.

Bele misli, iznad taloga crnih su iskustvo.

Bolno, ali vredno.

Zakrpljen život

234

 

Upoznala sam je u srednjoj školi. Zvala se Ana, bila je vukovac i sve je znala. Ne sećam se kako se zalomilo da sedimo u istoj klupi. Ja, kojoj je škola bila na drugom mestu, i ona kojoj je škola bila sve.

Bila je ružnjikava, buljave oči, frćkava kosa, veliki nos. Onako nikakva, a beskrajno šarmantna. Momcima, nezanimljiva. U tim godinama se pamet nije gledala, a ni videla. Mene je oduševila, znala je sve. O muzici, književnosti, istoriji, životu. Prvi put sam upoznala nekog tako pametnog, a mojih godina. Pored nje sam počela da obraćam pažnju na učenje. Nekako me bilo sramota, da ne znam ništa. Čitale smo zaneseno Jesenjina, Bodlera, ložile se na Hesea. Čitala sam sve, da bih mogla da pričam s njom. Umela je da me uvuče u razne teme. Otkrivala mi je svetove, koje u osnovnoj školi nisam videla. Ni u drugovima, učiteljima, okolini, nigde.

Sećam se njene skromnosti, nekog nepoznatog mirisa na njoj. A onda, kada sam prvi put otišla kod nje, videla sam i osetila taj miris. Miris buđi. Živela je u dvorišnoj kućici, staroj ko zna koliko. U tom dvorištu je bilo još takvih kućica. Malih, trošnih, nalik na štale. Ona mi je tako nešto i rekla, da su to bile štale za vreme rata. Kada je otvorila vrata svoje kućice, zapahnuo me je taj miris. Povezala sam u svojoj glavi, miris bede. Zakrpljen život.

Kućica se sastojala iz jedne prostorije, podeljene sa zavesom da liči na dve i nečim što liči na kupatilo. Ulazilo se s vrata na trpezariju s kuhinjom. Prastari sto, s četiri stolice, mušemom odozgo. Stolice, slične kao u našoj školi. Iza je bio šporet, izgreban od ribanja, s crnim oreolioma oko svake ringle. Prastari kuhinjski viseći deo, pored šporeta isto tako donji deo. Sudopera nije postojala, prali su sudove u kupatilu. Na tom donjem delu je stajao mali televizor,  pravo odatle kupatilo, a levo zavesom podeljeno dva kreveta. Za nju i majku.  Kupatilo je imalo pojilo, umesto lavaboa, a umesto vece šolje, čučavac s crevom je zamenjivao kadu i šolju.

Ponašala se uobičajeno, a i ja sam se trudila da sakrijem šok. Ne sećam se da li sam ikad mislila kako ko živi, niti kako sam ja živela. To su bile godine, kada to nije bilo važno. Ali u tom trenutku sam videla važnost toga. Ana je živela siromašno, bedno, u šupi nazvanoj kuća a bila je najpametnija osoba koju sa tada znala. Ne znam da li je imala drugarice, ne znam ni da li sam joj ja to bila, ali tod dana je dobila moje poštovanje, koje i danas pamtim.

Učile smo zajedno. Pomagala mi je da ukapiram glupavu fiziku, rešim zadatak iz matematike koju nisam podnosila, učile smo zajedno pesmice napamet… Jela sam kod nje specijalitet njene mame. Kajganu s makaronima!  Žena je radila kao konobarica u lokalnoj kafani, verovatno za malu platu. Išle smo i kod nje u kafanu par puta po ključ od kuće. Davala nam je krišom ratluk.

Ana je maštala da će postati lekar. Htela je da leči ljude, a možda postane i psihijatar, da leči bolesne duše. Meni se to s psihijatrijom dopalo, i sama sam maštala o tome.

Po završetku srednje škole, izgubile smo se. Možda smo i pre toga, ne sećam se. Ne znam šta je upisala na kraju, ali sam verovala da će od nje biti nešto. Da će moja Ana, biti neko.

Prolazile su godine, nije mi padala na pamet, uletela sam u masu preživljavanja devedestih. A onda sam srela jednu zajedničku poznanicu, na ulici u Bulevaru.  Stala sam pored njene tezge, valjala je robu iz Mađarske, bila je u šemi s nekim bosancem. I tada mi je rekla za Anu.

Zaljubila se u starijeg čoveka, majka je htela da se ubije od muke. Bio je skoro njenih godina. Ana je bežala od kuće, vraćala se i na kraju udala za njega. Kasnije se ispostavilo da je Jehovin svedok i da je Ana pošla istim putem. Žive negde u Kaluđerici ili tako negde, ne dolazi više u kraj, majku ne obilazi. Žena ide izgubljeno ulicama, neki tvrde da priča sama sa sobom. Stajala sam na Bulevaru, gledala u nju u šoku. Nisam umela da povežem moju Anu, sa tom o kojoj mi je pričala.

Rekla sam:
– Ako je tako srećna, drago mi je.

Setim je se uvek kad prođem tim krajem. Nešto me zaboli u stomaku, ne znam šta. Nešto mi bude krivo, nešto…
Ana je izabrala ljubav, ili je ljubav izabrala nju.

Meni je govorila da sam osudila ljude da me vole. Ljutila sam se na nju zbog toga.

A, ona je osudila sebe na ljubav.

Nadam se da je srećna, i živa.

Čuvam pesmu koju mi je napisala, dok smo maštale i učile život. A život je naučio nas da je ljubav, iznad pameti.

 

Moj džak

10426810_10202153068494620_7769016027932780590_n

 

Spakovala sam sve svoje strahove, sumnje, nesigurnosti, sećanja, suze, nemoć, mladost i iskustva, u džak. Vezala sam ga čvrsto, spustila u podrum svesti. Možda se ubuđa, istruli. Možda ga pojedu pacovi života. Možda izrone ponekad, za mrvicu nečega. Možda ostane zauvek tu, takav, čitav, moj.

Ja sam u njemu.

Sama.

Svezana u kučinu sospstvenih vrtloga.

Ja, dobra, loša, prošla.

Ja, džak stvarnosti da sam nestvarno postojala.