Čega se sećam?
Trenutaka.
Onih trenutaka, koji ostaju u srcu.
Onih, koji deluju glupo, kad ih nekom drugom ispričaš, ili ih napišeš.
Onih, koji su me dovodili do suza. Bilo od smeha, ili plača.
Onih, sitničavih sitnih trenutaka koji su ništa, a slažu kamen temeljac ljubavi, prijateljstva, života.
Onih, koje prepričavamo u kafanama, na žurkama, u pričama ispričanim. Jer smo ih mi delili.
Naši trenuci, glupi, smešni, bolesni, razočaravajući, pijani, bolnički, dečji, nenašminkani i iskreni.
Naši.
Trenuci, koji su ispisali romane, tomove, biblioteke života. Snimili drame, komedije, trilere.
Nama sasvim razumljivi, dali su nam trajanje.
Rok trajanja ne zna niko, a naši prepričani trenuci živeće kroz našu decu.