74534096_10220985035598055_8877532727490904064_n

Imam te neke slike u boji, a blede skroz. U albumima raznim, i u glavi.

Imam te neke čaše, stare trideset godina. Kao nove su.

Imam te neke tanjire, stare četrdeset godina. Neki su okrnjeni.

Imam obojene, blede, zgužvane, okrenjene misli stare decenijama.

I ništa ne bacam, a sve je bacilo mene.

Postojanje kroz stare čaše, okrenjene tanjire, krpljena vrata, iskrzale police, nokte, lice, ja.

Sve je staro, i sve još postoji.

Počela sam s bacanjem čaša, tanjira, pepeljara koje su čuvale tragove decenijama. Ugašenih cigareta nada, nervoze, čekanja, rada, gostiju, pune kuće – porodice.

Ne treba mi više toliko tih bledih, a trajnih stvari.

Ne trebaju mi ni stare misli.

Imanje je nemanje mesta za nešto novo.

Meni ne treba ni ništa novo, samo pravim prostor za slobodno disanje.

Staru sebe ne bacam, stavljam se na onu policu „zatrebaću nekada“.

Ovu novu vodim da malo diše mirnije, čistije i sa više jasnijih boja.