Archive for мај, 2022


Stolnjak

Kada bih mogla, skupila bih sve svoje strahove, kao mrvice posle ručka na stolnjak i istresla kroz prozor. Pustila bih ih da lete dok ne tresnu o zemlju i umru.

Kada bih mogla, sakupila bih sve svoje iskrivljene misli, zapušila bih ih kao što zapušavam kadu se kupam. Ili bih ih oribala četkom i ostavila potopoljene u omekšivaču. Donela bih i stolnjak, potopila bih i njega, da nije kojim slučajem ostala neka mrvica, fleka straha – da i nju oribam.

E, onda ako baš hoće da me muče, neka bar mirišu na neko cveće, a ne kao sada na smrdljivo- zlokobno- nepostojeće, a ogromno skretanje sa običnog života.

Stepenice

Potražim sebe često u rečima svojim, da me opet dotaknu neke misli koje su samo tu izašle.

Retko izrečene, naglas.

Retko priznate istine sebi, naglas.

Papiru jesu, neka me trpi.

I ne vidim se ni tada, vidim trenutke u kojima sam pisala, vidim slova.

Lepa slova izašla iz ove glave.

Pametna ponekad, smislena, kao da mi pokazuju onu neku mene koju poznaju samo slova.

Kako sam lagana u tim mojim rečima.

 Nigde težine koju nosim uz karakter.

Nigde krive kičme, teških nogu.

Lagana kao perce.

Kako ova moja glava zavara i mene samu, i slova i reči i misli i sve.

Uopšte mi nije jasno kako to uspeva?

Kako mi to uspeva?

Živim iznad,

ispod sebe,

u sebi.

I to je život valjda.

Rutina

Mislila sam da ona živi svoje navike, ili da navike žive nju, a onda sam shvatila da je njena ličnost satkana od navika. Njen karakter je rutina, u kojoj jedino ume da živi.

Njen dosadašnji i verovatno zauvek život, biće podređivanje i pronalaženje načina da sve namesti po svojoj meri. Po bilo kojoj ceni.

Njene priče sa putovanja, posla, izlaska.. svode se na to kako se ona snašla u svemu tome. Okolo ne vidi ništa, i u stvari to okolo je i ne zanima. Svaki put kao da čestita samoj sebi što je uspela da uradi ono što je njena navika, ono što voli. Ona druge ljude primećuje, ali vidi sebe i svoj utisak.

Za nju ne postoji objektivnost. ’Ja’ je jedino postojanje. Drugi ljudi – kontakti su naučena socijalna veština da bude ljubazna, da bi bila prihvaćena. Da bi kasnije tražila uslugu da smesti svoje ’Ja’, na neko mesto i nastavi svoje navike.

Isti parfem, iste farmerke, ista pena za tuširanje, cipele, hrana, frizer, letovanje na istom mestu.. Decenijama sve isto. Isključivost za sve okolo što postoji, jer je to ne zanima.

Osoba satkana od jednog pogleda na život, onog kojim treba sebi da ugodi, pažljivo birajući da ne ugrozi druge. To nije nikad svesno uradila.

Dugo mi je trebalo da shvatim da je verovatno autistnična, ili da ima neki drugi problem. Empatiju nisam osetila, čak i kad sebi smešta naviknutu naviku. To je ritam u njenom uglu oka, i onda to rutisnki namešta, bez osećaja – jednostavno to tako mora i tačka. Ljubaznost sam osetila, pažnju,  beskrajno davanje, da bi nekada imala keca u rukavu. Dok to nisam  shvatila i presekla, da vidim kako će teći naše druženje ubuduće. Bez potkupljivanja, sa mojim ponekim bezobrazlukom da bih izazvala neki osećaj. Nije ga bilo, sve je prihvatala samo da budem tu u njenom okruženju, da bih je slušala, da bi me imala kao prijatelja.

I sve te njene čudnosti mene i dalje užasavaju do poslednjeg krvnog suda u malom mozgu, a onda shvatim da je to njen život – ne moj.

Da postoji u mom životu da bi mi nekada bila ogledalo. Da svojim navikama ne dozvolim da budu deo moje ličnosti.

I, definitivno, svako ko uđe u naš život, ima svoj ’zadatak’.

Njen je, a da to i ne zna – da ne postanem kao ona, rob navikama – jer nekima jesam, a svesna sam da neću moći uvek to da radim.

Još nisam dokučila šta sam ja njoj, da li joj uopšte treba kontakt sa ogledalom u kom nije njen lik.  Ne dobacuje ona dotle.

Možda nekada spoznam.

Nju krasi dobrota, i zato toliko decenija trajemo u najčudnijem druženju/prijateljstvu ikada koje sam imala.

Možda se i volimo, ne znam. Jer i ja sam njoj navika. Možda se navike vole, šta znam.

Kako god, postojimo decenijama, totalno različite. Moj mozak ne dobacuje u situacije kojima ona vlada, navikama goje gaji i porširuje, kao i njena profesija. Njen ne dobacuje do mog pisanja, književnost uopšte, jer to po  njoj može svako i to smatra gubljenjem vremena. Ona nikada ni jednu knjigu nije pročitala.

Nalazimo se u razgovorima, nekim – nekada, gde uvažimo mišljenje jedne druge i to je sve.

I sve ovo ublaženo pišem, da bih nas videla i na papiru, jer u glavi ne umem da razložim ovu formulu.

A, možda i ne treba ništa da se razlaže. Tako je kako je, takve smo, kakve smo. Izdati se nećemo, i možda je to dovoljan razlog za sve.