Bože, kako je ona dosadno živela!

Svaki dan je bio isti.

Udala se, da bi se udala. Umela je da odabere mirnog, lojalnog i vrednog muškarca. Nije ga volela. Prijalo joj je da pričaju o nabavci hrane, vremenskoj prognozi, odlascima u posete kod ovoga ili onoga. Zajedničkom gledanju filmova. Njegovo pristajanje i mir je bilo sve što joj je trebalo u životu.

Ustajali su u isto vreme za posao. Pili su kafu i gledali vesti. Komentarisali su poskupljenja, frizuru neke tamo, vremensku prognozu i šta će obući. Mislila je o tome da li je dobro to što je prethodne večeri ispeglala i spremila da obuku.

Vozio je do posla, radila je u firmi koja se bavila komercijalom, javljala se na telefon, zvala, nudila proizvode, zapisivala narudžbine, kopirala ih i ostavljala na sto gde treba. Na pauzi je pričala s koleginicama o receptima, zimnici, učestvovala je u rođendanskim skupljanjima novca za neku koleginicu ili kolegu. Svi su znali da je udata, videli su ga. Ali, bukvalno o njoj ništa nisu znali. Umela je vešto da okreće teme na neutralan teren. Opšte teme. Nije čak ni pričala o njemu, ni gde su  išli, ni šta su gledali, gde su putovali, zašto nemaju decu. Nikada se nije preterano ni smejala, niti pokazivala bilo koju emociju.

On je radio u banci kao službenik. Smeran, tih, u brojkama, obračunima, ispunjavanju izveštaja koje je predavo šefu. Nikada nije napravio grešku. U pauzi se osamljivao, jeo spremljen sendvič. Sa kolegama se pozdravljao u prolazu, klimajući glavom ili se uljudno javljajući. Znali su da je oženjen, ali nisu znali ko je ona. Nisu znali ništa o njemu, osim da ga žena (verovatno), spremi za posao, odelo i košulju, da malo priča i to je sve.

Odlazio je po nju na posao, zajedno su išli u prodavnicu, kupovali su hranu, spremali je, jeli, gledali televizor i to je sve.

I onda se isprepliću ljudi, kako već to ume da bude, iz njene firme i njegove banke, pojedini ljudi na nekoj sedeljci i krene priča o ničemu, i stigne se do njih. I svi do jednog su na kraju bili zbunjeni. Niko ništa nije znao o njima, a provodili su godine po osam sati sa njima. Bilo im je sve čudno.I niko nije imao ni jednu informaciju, mišljenje o njima. Delovali su kao nevidljivi ljudi koji postoje među njima. Na kraju su se i uplašili i rešili da malo pričaju dublje s njima, da probaju da saznaju ko su ti stranci koji rade sa njima, ne druže se sa njima, ne pričaju i ne znaju ko su i odakle su došli.

Sutradan je koleginica na pauzi pitala:

  • Gde su ti roditelji?

U sred razgovora o kisleim krastavcima.

  • Duga priča, nisu ovde. I slačica treba da se doda u kisele krastavce..

Nastavila je, preskočila pitanje, dala na znanje da ne želi o tome da priča.

Kod njega je kolega više puta prilazio njegovom stolu u pokušaju da ga nešto pita, ali nije uspeo. On ga je sačekivao sa izveštajima i samo je o tome govori. Jednostavno nije imao priliku da ga bilo šta pita.

Ona njemu nije rekla to slučajno pitanje koleginice. Prećutala je, kao što je i mnogo toga drugog prećutala, da bi se zaštitila od odgovora i njemu, kao i sebi.

Čačkanje kolega i koleginica je išlo toliko daleko da su i policiji tražili da se sazna ko su oni.

I saznali su, nažalost.

Njeno trostruko silovanje, prebijanje, izvađenu matericu i beg iz rodnog mesta.

Shvatili su zašto su takvi i bilo ih je sramota.

Od tog dana su zaćutali i pričali samo ono što ona ili on ćuti ili govori.

Njihov dosadan život je bio jedini moguć. Tako su imali kontrolu nad osećanjima, mislima. Rutina ih je spasavala, beg od ljudi i odlazak svakog vikenda na selo, gde su se družili sa životinjama koje su gajili. Njegovog sela, gde je ostao bez roditelja, koga je tetka odgajila i spartasnki vaspitavala da sve mora da bude u tačno vreme.

I ta dosada od njenog/njihovog života bila je lek, terapija za sve njene rane koje je on s poštovanjem negovao. Ali i njegov lek od traumatičnog detinjstva i mladosti sa tetkom koja nije štedela na batinama.

Neki dosadni životi se žive tako da bi preživelo, kad već imamo dat život.
Nikoga ne povređuju, ne mešaju se ni sa kim.

Žive mirno, rutinski, poštujući granice jedno drugog i to je za mnoge vrsta sreće, spasavanje sebe od zlokobne ubijajće prošlosti koja treba da je mrtva, a ljudi bi je oživeli uplitanjem u njihov dosadni život.

Sada imaju psa, koji ih voli bez razloga i koji im upotpunjava sve nedostajuće delove srca.

Nađu se ljudi negde nekako, bez strasti, bez ljubavi, sa poštovanjem prošlosti onog drugog i žive svoj mali/veliki/jedini život kako najbolje umeju. Samo da nikoga nikada više ništa ne boli. To im je cilj.

Cilj, za poštovanje, kao što i oni poštuju jedno drugo.