• Ovo se dogodilo devedesetih. Pričao nam zet, a njemu kolega koji je i akter cele priče.
  • Priča kolega kao mu je puna kuća prognanih i izbeglih izBosne – Krajine. Matorih, srednjih, dece. Sa njihovom decom, stan kao sardina. Sve on to razume i ne žali se. Rat je šta ćeš. Al’, muka ga uhvatila. Nema seksa mesecima. Nema gde, stalno neko prolazi, ulazi, izlazi, ustaje, piški – kaki – kupa se. Ni u kupatilu ne možeš. Kaže on ženi (imali su do trideset godina oboje i sitnu decu), da idu na Košutnjak (uveče), u šumu, da se malo opuste. Hoće snajka!
  • Odu oni na Košutnjak u šumu, i krenu u akciju u kolima.
  • Kad u neko doba kuc- kuc neko na prozor, oni se usrali.
  • Panduri!
  • – Šta radite tu? Dajte lične karte!
  • – Ma ovo mi je žena…
  • – Ma daaaaaa žena, ko još vodi ženu u šumu na seks.
  • – Majke mi, žena..
  • – Jesam jesam mu žena..
  • -Aha, kako da ne! Dajte lične karte.
  • Uzeše oni baterije uperiše u lična karte. Ista prezimena, ista adresa.
  • – Jebote, stvarno ste muž i žena!
  • Počeše da plaču od smeha drotovi, počeše i ovi od muke, stida.. ma svega.
  • I od seksa u šumi ništa, iako su im rekli da nastave tamo gde su stali. Palo im raspoloženje, stisla se želja.
  • Kolega je ujutro sav sjeban prepričavao tugu svoju, a ostali su plakali od smeha. I ja sam dok nam je zet pričao, zato se i ne sećam detalja zašto su panduri došli, šta je bio razlog da im kucaju na prozor automobila, u kojoj su pozi bili, da li su im davali lične karte bez gaća.. ništa se ne sećam, samo tog smejanja u toj nekoj jebenoj večeri devedesetih. Tad je jedino smeh bio spas od svakodnevice koju su nam drugi krojili.
  • I u stvari setila sam se ove, i ako ima mnogo anegdota za prepričavanje iz tih, i ostalih godina, kada smo se družili skoro svako veče uz karte, filmove koje smo uzimali iz video kluba kod Grade i kada nam je čaj od matičnjaka i kantariona bio jedini lek za živku. Muškima pivo – i tada i sada.
  • I dobro je što još postojimo, matori, sa osteoporozama i ostalim bolestima, tragedijama, tugama, decom (neki i sa unucima), a umemo još da se smejemo ničemu.