Moja majka ne čuje dobro. Ne jedno uvo uopšte, na drugo malo. Nosi aparat za sluh koji joj pomaže – donekle. Sa izgubljenim jednim čulom, njen svet se promenio, a i nama oko nje. Koliko god nosila aparat, upinjala se da čuje, gleda u usta da bi dodatno shvatila, ne čuje jasno, ne može da isprati tok rečenica. Posebno ako više ljudi govori oko nje. Čuje početak rečenice, onda ona u svojoj glavi reflektuje nastavak, na nekoj njenoj zamišljenoj osnovi, da bi imala pojma o čemu se priča. I mnogo, mnogo često omaši suštinu. Shvati nešto sasvim drugo. I uvek kaže:

– Ali, ja sam mislila…

Borba s njenim mislima je zaludna. Ona je u svom svetu tišine, gde misli bujaju. Njene reakcije su burne, kao kod deteta. Njene rečenice su preglasne, odgovori na pitanje koje „misli da je čula“, često su tužna – jer to nije upitana. Shvatila sam – shvatili smo, da ne vredi. Glasan govor jedino čuje – ponekad.

Suživot sa njom nije lak, a njoj je najteže.

Ona ima „opravdanje“, jer ne čuje jasno šta joj ljudi govore. Čuje samo sebe.

Svi čujemo isto, na svoj način.

Naše misli ’čuju’, kao i njene.

Kakav bi svet bio da se čuju misli?

Ne smem ni da pomislim.