U srednjoj školi imala sam neobiĆnog deĆka. Čokoladnog.

Bože, što sam ja bila zaljubljena u njega. Dovela sam ga kući da ga Mica upozna. Ona se zakucala za zid da se ne sruši, nije očekivala crnca u kući. Sutradan u busu ga je videla, i pobegla na prednja vrata da joj se ne javi.

– ‘Kako ljudima da objasnim da poznajem crnca, ti nisi normalna!’

E, vodi on mene u bioskop da gledamo ‘Bogovi su pali na teme’. Sećam se da je bio Avala bioskop. Nas dvoje, ja srećna, krcata sala – on jedini crn.

I, ne sećam se mnogo filma, osim Bušmana, flaše koka kole, čudnog coktajućeg jezika Bušmana, flašice koja je prokletstvo. Glavnog lika i plemena koji u flašicu gledaju kao da je čudo. Pa coktajući pričaju. Smejali smo se, držali za ruke i takoto.

I ne znam zašto sam se toga danas setila. Al’ mi lepo. Imam čega da se setim.

Čokoladni i ja samo raskinuli brzo, ja patila, on imao druge devojke. I sve je to ok, ali niko nikada mi neće uzeti iz sećanja to veče u Avali i Bušmane.