Imam neku zamisao u glavi, hocu da je ispisem, ne znam kako cu ici, a ne znam ni poentu, mozda je spoznam do kraja teksta. Jednostavno neko poredjenje zivota, vremena, a ne znam zasto mi dodje da to pisem…
Secam se odrastanja 70-tih godina, polaska u osnovnu skolu, i doma, porodice, opet nekako vezujem za hranu, za ukuse i mirise tih godina. Tada smo skoro svi isto jeli, rucalo se u odredjeno vreme, jer su roditelji radili od 7-15, pa je moglo. Na stolu se obicno pusila neka corba, pasulj, kupus, krompir paprikas, beli hleb, jedini koji se imao kupiti, mnogo salate, sedali smo svi za sto i jeli to vodeno skuvano jelo sa zacinom c, meso je nekako bilo rezervisano za nedelju, kao tada je bolji rucak, od slatkog smo jeli snenokle, pite s visnjama, jabukama, makovnjace…odrasli su pili c kafu. Nekako je svega bilo, skromno, ali svega, automobili fice, bube, kecevi…odlazak na letovanja, svi isti kao mi tada u djackim plavim keceljicama.
80-te, su za mene najlepse godine, mlada, luda, srednja skola, frajeri, diskoteke, sve sto je imalo veze sa kucom i porodicom je tada bilo dosadno, secam se da smo brat i ja jeli neke silne sendvice, sa alpskim salamama i majonezima, a sve sto mama skuva, tada je bilo bljak. Cekalo nas je drustvo i ulica, ko jos da jede corbice i kisele kupuse…
Htela sam galantno i bezobrazno da preskocim 90-te, a onda shvatih da smo tada svi bili najslicniji, svi u istom sosu, i da si hteo da kupis i da si imao cime, nisi imao sta. Nikad vise testa ne pojedosmo. A kada su nam bombe sipali za vrat, tada smo zaista i jedino svi bili isti. Mislim na nas koji smo ostali pod tim nebom. Secam se noci kada je cela Srbija ostala bez struje, jeziv pogled na crnilo koje se prostiralo, jeziva tisina, vazdusna opasnost i huk motora aviona.
Moram sebicno da se osvrnem i setim da sam imala meni romantican trenutak u tom neponovilo se vremenu. Tada, drago bice i ja smo otisli na pijacu, prolece bese, i resismo da se izivljavamo i kupimo prve jagode, oglasise se sirene, vazdusna opasnost, poce neka kisica, a mi trk kuci, da peremo i jedemo jagode, onako stojeci u kuhinji i vadeci ih ispod sudopere, pod mlaz vode pa u usta. Boze cini mi se da nikad nisam jela lepse jagode!
A sto mo rostiljali tih dana, zbog redovnih nestanaka struje, svi su vadili sve iz zamrzivaca i spremali da ne propadne, jeli smo sve ono sto nismo unazad skoro deceniju. Ako nas i pogode, bar smo svi bili siti i to posteno!
Dodje novi milenijum promene za koje smo se svi serpama, pistaljkama i setnjama borili, dobismo uvozne stvari, jedosmo losose, skapme, kavijare, masline, 18 vrsta hleba, nutricioniste, homeopate, mobilne telefone, kompjutere, sve na dlanu i radno vreme od 9-17. Kada da se okupe porodice, kada da se kuva? Ima da se kupe gotova jela i od prepelice jaja ako `oces. Svega ima da ga nema. Ulice zakrcene automobilima kojima ne znam nazive, silni dzipovi, puntovi, muntovi, duntovi…Hrane i pica koliko hoces i koje hoces. A gde nestadosmo mi? Sve redje pricam s ljudima, sve vise s komjuterom, nema se vremena, obaveze, asocijalnost cveta, siri, se mirise.
Mislim jedemo mi, neki, jos uvek djuvece, grasak, podvarke…mirisemo na zaprsku i neka mladima nepoznata i bljak vremena koja nisu kul.
Pevale su se onda pesme, Vasilija Radojcic, Cune, Tozovac, Miroslav Ilic to i danas mogu da cujem, onda kao klinka nisam, dodjose Marinko RoTkvic, Nada Topcagic..i to moze da prodje, ali ovo sada sa svom ovom tehnikom, obiljem hrane, pica, nema mere, smisla, ukusa…bezukusne Biki Siki, Jane, Sane, Cuce, Buce, Muce i ostale ce.
Zar nije trebalo da bude bolje, kvalitetnije? Zasto se promovise nekultura i agresivnost a ne kultura? Zasto se bezi od porodice, ognjista, zatvara u komjuter i prica sa ekranom, zasto se bezi od obicnosti pasulja sa rebarcima i lucenim paprikama?
Kao da je skromnost mana. Ko to plasira, kako dodje do toga a nismo se ni okrenuli posteno? Ko nas zgrabi za vrat i ugusi u nama sve sto je bilo sveto? Evropa?
Ne umem da se nosim sa ovim vremenom, svaki dan se sokiravam i nista mi nije jasno, pa odem kuci i pristavim serpu da skuvam corbu…da mi nesto zamirise na skromnost da se osetim spokojnom.

Tekst objavljen na sajtu SlovoPres.