Imam neku zamisao u glavi, hocu da je ispisem, ne znam kako cu ici, a ne znam ni poentu, mozda je spoznam do kraja teksta. Jednostavno neko poredjenje zivota, vremena, a ne znam zasto mi dodje da to pisem…
Secam se odrastanja 70-tih godina, polaska u osnovnu skolu, i doma, porodice, opet nekako vezujem za hranu, za ukuse i mirise tih godina. Tada smo skoro svi isto jeli, rucalo se u odredjeno vreme, jer su roditelji radili od 7-15, pa je moglo. Na stolu se obicno pusila neka corba, pasulj, kupus, krompir paprikas, beli hleb, jedini koji se imao kupiti, mnogo salate, sedali smo svi za sto i jeli to vodeno skuvano jelo sa zacinom c, meso je nekako bilo rezervisano za nedelju, kao tada je bolji rucak, od slatkog smo jeli snenokle, pite s visnjama, jabukama, makovnjace…odrasli su pili c kafu. Nekako je svega bilo, skromno, ali svega, automobili fice, bube, kecevi…odlazak na letovanja, svi isti kao mi tada u djackim plavim keceljicama.
80-te, su za mene najlepse godine, mlada, luda, srednja skola, frajeri, diskoteke, sve sto je imalo veze sa kucom i porodicom je tada bilo dosadno, secam se da smo brat i ja jeli neke silne sendvice, sa alpskim salamama i majonezima, a sve sto mama skuva, tada je bilo bljak. Cekalo nas je drustvo i ulica, ko jos da jede corbice i kisele kupuse…
Htela sam galantno i bezobrazno da preskocim 90-te, a onda shvatih da smo tada svi bili najslicniji, svi u istom sosu, i da si hteo da kupis i da si imao cime, nisi imao sta. Nikad vise testa ne pojedosmo. A kada su nam bombe sipali za vrat, tada smo zaista i jedino svi bili isti. Mislim na nas koji smo ostali pod tim nebom. Secam se noci kada je cela Srbija ostala bez struje, jeziv pogled na crnilo koje se prostiralo, jeziva tisina, vazdusna opasnost i huk motora aviona.
Moram sebicno da se osvrnem i setim da sam imala meni romantican trenutak u tom neponovilo se vremenu. Tada, drago bice i ja smo otisli na pijacu, prolece bese, i resismo da se izivljavamo i kupimo prve jagode, oglasise se sirene, vazdusna opasnost, poce neka kisica, a mi trk kuci, da peremo i jedemo jagode, onako stojeci u kuhinji i vadeci ih ispod sudopere, pod mlaz vode pa u usta. Boze cini mi se da nikad nisam jela lepse jagode!
A sto mo rostiljali tih dana, zbog redovnih nestanaka struje, svi su vadili sve iz zamrzivaca i spremali da ne propadne, jeli smo sve ono sto nismo unazad skoro deceniju. Ako nas i pogode, bar smo svi bili siti i to posteno!
Dodje novi milenijum promene za koje smo se svi serpama, pistaljkama i setnjama borili, dobismo uvozne stvari, jedosmo losose, skapme, kavijare, masline, 18 vrsta hleba, nutricioniste, homeopate, mobilne telefone, kompjutere, sve na dlanu i radno vreme od 9-17. Kada da se okupe porodice, kada da se kuva? Ima da se kupe gotova jela i od prepelice jaja ako `oces. Svega ima da ga nema. Ulice zakrcene automobilima kojima ne znam nazive, silni dzipovi, puntovi, muntovi, duntovi…Hrane i pica koliko hoces i koje hoces. A gde nestadosmo mi? Sve redje pricam s ljudima, sve vise s komjuterom, nema se vremena, obaveze, asocijalnost cveta, siri, se mirise.
Mislim jedemo mi, neki, jos uvek djuvece, grasak, podvarke…mirisemo na zaprsku i neka mladima nepoznata i bljak vremena koja nisu kul.
Pevale su se onda pesme, Vasilija Radojcic, Cune, Tozovac, Miroslav Ilic to i danas mogu da cujem, onda kao klinka nisam, dodjose Marinko RoTkvic, Nada Topcagic..i to moze da prodje, ali ovo sada sa svom ovom tehnikom, obiljem hrane, pica, nema mere, smisla, ukusa…bezukusne Biki Siki, Jane, Sane, Cuce, Buce, Muce i ostale ce.
Zar nije trebalo da bude bolje, kvalitetnije? Zasto se promovise nekultura i agresivnost a ne kultura? Zasto se bezi od porodice, ognjista, zatvara u komjuter i prica sa ekranom, zasto se bezi od obicnosti pasulja sa rebarcima i lucenim paprikama?
Kao da je skromnost mana. Ko to plasira, kako dodje do toga a nismo se ni okrenuli posteno? Ko nas zgrabi za vrat i ugusi u nama sve sto je bilo sveto? Evropa?
Ne umem da se nosim sa ovim vremenom, svaki dan se sokiravam i nista mi nije jasno, pa odem kuci i pristavim serpu da skuvam corbu…da mi nesto zamirise na skromnost da se osetim spokojnom.
Tekst objavljen na sajtu SlovoPres.
Ne znam, možda se uBeogradu i oseća Evropa, ovde još uvek ne.
mi smo još u fazi klanja životinja ispred zgrada, pečenja paprika, kuvanja ajvara, tako da ako ti zafali, znaš gde to možeš da nađeš 😉
Ja nisam neka kuvarica, ali redovno kuvam sve ono što ti podvede pod „staromodno“ 😆
Sa sve belolučanim parikama 😆
A kad pomenu skromnost, pre par godia, kada nam je grad bio pun predstavnika raznoraznih svetskih kompanija koje su „češljale RTB“, naš Ćira jedv auspevao da nakuva pasulj.
Ljudi su samo to jeli, kažu, specijalitet kojeg nema nige u svetu.
Ali šta da se radi, svako je ipak slobdan da sam bira i svoj put i svoj ukus.
Suske, ja najboljIje obozavam pasulj i lucene paprike 😀
Ali fakat je da se nema vremena i sta se ustvari kuva i jede u 6 popodne kada se dodje s posla, kada je rucak, uz dnevnik? 🙄
Zelenče, u ovih sto godina kako pratim tvoj blog – ubedljivo najbolji tekst! Lepi pozdravi sa severa države!
Hvala Stevo 😀
Posle ovako dobrog teksta ti se meni zafaljuješ! Ma idji bre! Ja ti iskreno rekoh da si napisala stvarno dobru stvar! Šta ostali kažu nije mi moja stvar, nije mi moj problem; zapravo, zanemarim gramatične greške na početku… kažem da si jako dobro odrad’la pos’o! Živeli!
bem li ga. Ja si imam mišljenje o ovome, ali retko kome se sviđe. A samo sam ga potvrdila pustivši dupe u beli svet.
I u belom svetu i kompjutera i prepelica, ali neke stvari se znaju.
Mi (kao narod) ne valjamo. Okrenuli smo se naopačke i izgubili kompas. Ja nisam.
Evo sa mojih 25 godine jutros se probudila i legla u krevet između mame i tate. Za dobro jutro 🙂
Al’ za to će nas proglase nenormalnima.
Al’ kapiram ti poentu
A pasulj ne volim, stvarno 😉
Ivanice, ti se prava mamina i tatina maza 😀
Ne valjamo, nikako.
Za 4 ratne godine pojeli smo toliko trave, plodova prirode i raznih „specijaliteta“ spravljenih ni od čega, vratili se milion godina unazad, a kad je došla struja i kad vidjesmo šta je IN, e onda je poludilo i staro i mlado.
Prvo su se tješili „željni smo svega, nismo imali ništa i slično…
To ludilo još nije umrlo, a kad će ne zna se.
I ko mi pomene pasulj posle rata… :):)
Joj Dolika bona, izvini za pasulj sto ga spomenu, ali on mi sinonim sirotinjske `rane, a drzi sitim, znas i sama bona 😀
Da ludilo, jos traje..
Skromnost je vrlina ! Ja i dalje stojim iza toga !
I to nema nikakve veze sa novcem !
To je po meni,stanje umjerenosti ,nego neko titizenje.
Naravno,ne mozemo se potpuno izolovati od novih uticaja,ali ja na nama da pronademo neku ravnotezu,da i stari, dobri kvaliteti zivota,ne odu u zaborav.
I nema toga ko moze da nam kaze sta je IN,a sta je OUT ! Na srecu postoji nesto sto svi posjedujemo,a to je ,slobodna volja. 🙂
Odicno si ovo napisala ! 🙂
Afroditta, slazem se, ali nedostatak vremena i jurenje gole egzistencije dovodi do otudjenja i prihvatanja svega sto je brzo.
Hvala 😀
pristavi i meni jedan tanjir, dolazim na pasuljce
a sto se ti toliko bunis, kad pasulj iz merkatora uvozimo cak iz Kanade, kazu brze se kuva, a i jeftiniji. Ja uz’o kilo i da znas, nije lose i dobro produva creva 😛
Eh ti moj Ivane, u maxiju se prodaje Kineski pasulj 😯
Tu sam odlepila kada sam videla, pa zar i pasulj uvozimo i to eto ti kazes Kanade ja vid`la Kine 🙄
Skuvaj pasulj sa rebarca suva i eto nas za tili čas. Čak se i rimuje 😉
Slažem se sa svime što si napisala.
Vazi Exxx 🙂
Mislim da nikad nije do vremena, ili do mode, ili do čega već..do čovjeka, ovaj žene 🙂 je…Onaj ko ima ukusa, stila..ko je samosvjestan, i ko nije iskompleksiran, ponaša se onako kako mu prija i godi..a tako i jede 🙂
Milko, kada? Zena dolazi kuci s posla u 6 uvece, kada kuva, kada jede, kada vidi decu?
Trebalo je a bude bolje…
Napredak neke unazadi, nazalost
I to nazalost dobar deo naroda Mahlat.
Sve si u pravu.
Meni ništa nije jasno. Porodica kao osnov svakog civilizovanog društva kod nas propada, tako da ne može da nam bude bolje, još dugo neće, možda nikada.
Char, pokusacu da ne mislim da nikada postoji za buducnost, zivecu u nadi…jebem li ga, lupam, shit je!
Meni se svidelo ovo što reče Milko, Bogme uvek je do čoveka , kad bi svako uvek od sebe krenuo , pa sebe ispreispitao,šta radi, kolko je iskren, kolko voli, daje , kakve misli nosi, i na širem planu bi bilo bolje i plemenitije.Sve što je na svetu, je slika nas samih ako će mo iskreno.
Leci, sta se kuva u 6 uvece i kada se ruca i sta se ruca? Pitah to vecinu ovde. Isitina da se meni to ne dopada, ali imaju li te porodice izbora? To se moze prosiriti i na vaspitanje dece, kod kojih se javlja agresivnost, jer ih gaji ulica, komjuter, televizor, mama i tata preko telefona, jer ljudi rade sta ce?
Slažem se da smo izloženi , svakakvim uticajima, pa i naša deca, ali nije važno toliko, koliko vremena provodimo sa decom, već kako, šta razgovaramo sa njima, šta ih savetujemo, šta podržavamo , da li smo „prisutni“ a život je „složen“ ne kažem , međutim u nama je snaga i mi pravimo izbore.Moj život zavisi od mene same, od onoga što u sebi gajim , na to se oslanjam i iz toga crpim snagu za sve i ne ljuti se na mojoj iskrenosti, nije mi važno da li ću jesti pasulj ili podvarak, već da li ću biti srećna dok to radim, to ti je moje razmišljanje.Moj život i moja sreća ne zavisi od nikakve krize,globalizacije i kompjutera već od moje sposobnosti da budem srećna ma koliko imala.Hvala ti što si doprinela da pričamo o ovoj temi. 🙂
Jebote, mene proglasise metuzalemom sto vise volim podvarak od skampa, kafanu od FESTa, Turandot od Jece nam mile Karleuse…
Pa neka.
Pa neka El 😀
Mislim da me nisi ukapirala- nisam ništa prebacio ženama (ne dao dragi Bog, pa Mahlat bi me masakrirala :)), već sam samo rekao da je do čovjeka i žene da izgrade sopstveni stil i jedu šta god hoće, a ne da budu robovi mode..
Kakogod..jedite kod Džoa :))
Milkooooooooooo jel` to Adam Ant? 😀
Jaooooooooo sto sam ga volela !
Tačno, svako vreme nosi nešto svoje… Sad imamo mnogo vise izbora a sve manje imamo duse… Meni su se bas urezale one jagode za vreme vazdusne opasnosti…Predivna slika…
Breskvice, da te jagode i taj trenutak koji mi je natrcao u trenutku pisanja je jedan posebno drag trenutak u mom secanju 🙂
e dobro si se setila tihh roštiljanja kad nije bilo struje…:)
ima neka stara poslovica, ako se dobro sećam dedine priče: „u dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi“ tako nekako…samo smo mi kao narod naprasno postali takvi da nam ništa nije sveto ili se minei to pričinjava
Sanjaru, ne pricinjava ti se, na zalost.
za mene je skromnost vrlina i tačka. ponekad se pitam da li imam pravo da svoju decu učim tome u ovom ludačkom vremenu, ali onda se tešim da oni imaju neke druge talente koji su im potrebne za to vreme i da će se snaći i pored mog metuzalemskog vaspitanja. i kuvam…to sam ja.
Magi, kuvas? 😯
Ne verujem, dok ne probam 😛
U vaspitanje tvoje dece, ne sumnjam ni jednog trenutka, znam kojim vrednostima ih ucis, i znas i znam, da su to jedine prave i za ceo zivot!
Nestade mi comentar. Uf, ajd ponovo!
Nije me briga šta ko ima u tanjiru. Kuvam ono što moja deca vole i što njima godi. I slušamo pesme koje odgovaraju našim ušima.
Decu sam vaspitavala onako, kako su mene moji, jedino što sam bila manje stroga. Nadam se da sam uspela! Nisu narkomani, jedu i pasulj i podvarak i paprikaš, ali, ne gade se ni lepših stvari u šerpi.
Dudo, ni ja se ne gadim, dapace 😀
Posao do 17h nije nista novo za mene , ovde se tako radi oduvek… samo sto se puno vise zaradjuje, nego kod nas. Nedeljom se okuplja porodica, a preko nedelje se ruca u restoranima, mada ja kuvam svaki dan… jer ja zelim da se hranimo zdravo i moji klinci jedu i pasulj i sarmu, i djuvec i sve ostalo…. pronaci meru u svemu, mislim da je to nekako najvaznije i ma kako ziveli da ne zaboravimo da je porodica najvaznija, kao i po koji prijatelj… Mada broj prijatelja se svede na 1-2 😀
No, ti si Zelena ovo odlicno opisala… Sve mi mirise ovaj tvoj blog na pasulj sa rebarca suva 😆
Sarah i ja kad otvorim stranicu a pasuljceeee miriseeee 😀
sad kad smo ovo apsolvirali, gde je taj pasulj?? krče mi creva 😆
I meni krcU sanjara pa se ne zalim
Lep post zelena! 😆
Ja ću biti kratka: sada imamo više svega, od prehrambenih izbora do tehničkih izbora, mobilnih tel., laptopova, DVD i drugih plejera, raznih marki auta i svakakvih drugih igračaka i zezalica, koje nas sve više otuđuju,
ali više nismo SREĆNI. Tačka. Izgubili smo osjeČaj za filing radosti, ma šta to značilo. Tačka. Ko je kriv? Mi. Zašto? Zato. Sve je to prekrila jurnjava, pohlepa, semafori, žmigavci…alo, bre, kudaaaa? Tačka.
Pozdrav Makarone, the razočarana & staromodna, i Pravda za pasulj! 😉
Maki, to je to, ubola si srz!
Pravda za suljpa!! 😀
Misliš na avatar? 🙂 U pitanju je David Bowie 😉
Milko, da me ubijes ne bih prepoznala Bowia iako sam bila zaljubljeTa u njega davno 😀
Hvala novom milenijumu i tehnici sto mi donese ovu kutiju u kojoj mogu pronaci istomisljenike i pametne tekstove da procitam deci da ne misle da im je mama jedina budala 😀
Za mene je porodica bila i bice osnov svega,valjda sam zato i rodila cetiri deteta i napunila kucu i stolice oko trpeze na kojoj se redovno pusi nesto corbasto u normalno vreme… jer je mama napustila firmu i posao koji nije volela i za koji je bila malo placena.Bolje ziveti skromnije i imati vremena za decu,ako tata radi od jutra do mraka bar neka mama bude sa njima da ih isprati u skolu i doceka ih.
Najbitnije je naci zadovoljstvo u onome sto radis.Verovati u ispravnost toga sto cinis i biti dosledan nekim svojim stavovima ma koliko oni bili razliciti od vecine,biti svestan da ne mozes imati bas sve i da se nekada treba odreci jednog zarad onog drugog.Pitanje je samo sta ti je prioritet 🙂
Nije Evropa kriva, mi smo sami tako neumereni! Jos nismo nasli dobru meru, izgubili smo se, a mozda cemo sebi da se vratimo polako. Iskreno se nadam da cemo opet da budemo svoji!!!
Divan tekst, topao i pun pametnih misli, kao sto to samo ti umes…
Danijela, Tunguzijo, Veco, nadjosmo se negde, hvala devojke 😀
Porodica jeste i mora biti osnov svega u životu. Čitajući ovaj tvoj tekst, pa i komentare na njega mogu samo svima Vama zavideti. Moj život u detinjstvu nije bio lep, ne sećam se ručkova…… ne sećam se….. ma ne sećam se uopšte lepih stvari. Ali baš zato sam se možda još više potrudila svojoj kćerki i sada unucima pružiti sve te lepe trenutke zajedništva kroz koje će me pamtiti.