Tuga cimne za rukav i krene da skida sve okove čekanja, nadanja, verovanja.
Nisu bila zalud.
Jesu.
Postoji jedna mržnja koju priznajem. Ne volim je i mislim da je mrzim.
Mržnja prema bolesti. Protiv koje se boriš, koju ubijaš i opet oživljava.
Bolest kao feniks. Koji paradoks.
Nemoć.
Apsolutno se ništa ne može uraditi. Životinja jede, ubiješ je, rodi se nova. A treba da ide unazad..
Uništava, boli, cini nemoć najjacim osećajem. Mrznja se rađa, gazeći nadu, gazeći zelje..
Nemoguće je boriti uz sve pokušaje i svetla koja je davala. Nada je umrla. Sa njom i mržnja i životinja koja je ubijala. I ubila biće.
Tuge su se slile u jednu. Liče. Bole isto, sećaju i zastrašuju.
Životinja je nepredvidiva i ne zna se na koga ce sledećeg i zašto da se ustremi. Zaposedne ga i uništi.
Umiru nade i mržnje.
Ne znam dokle..