Ovo je pesma jednog čoveka koji nije više među nama. Pisao je kao mladić. Dobila sam je od njegove ćerke i delim je sa vama. Mene je jako dotakla…

Razapet između današnjeg radio programa

Između skulptura izloženih na obrazu parka

Ćutim siromah među talasima što me odnose bedi,

Mirujem, samo pogledom hranim linije bronzane devojke

I češljom neprimetno prebiram po rečima sočnog glasa iz zvučnika.

Smrzavam se skrhan siromaštvom nikad ne dorečenim

Nestajem pred odlaskom svestan netačnog reda vožnje,

Vodu zbog toga navraćam na nadu da mi ne uvene

Na misli da mi ne postanu ne roditelje.

Moji nokti do krvi vremenom otsečeni

Zar ni malo blata sa detinjih tabana da vam ne poklonim,

Uspomene detinjstva jutros šumovi divljih stanica odnose

Priče rogate ginu na rubu vremena ne ispričane.

Plaču tako koraci, zemlju ne dodiruju

Ključevi zvone probuđeni

Sanjivi ne mogu pronaći brave na vratima

Ničiji su putevi bez pragova, kuće daleke bez temelja.

DRAGAN STUDEN