Od onih sam koja pazi na svoj izgled. Ne puštam izrastak, dlake na sve strane, obrve..Nokti uvek namazani. U grad nikad nenašminkana nisam otišla. Kućne varijante su sedi u utepaj se. Od iscepanih trenerki, bušnih majica, masne kose… Al` međ` svet ne idem ta`ka. Ne dam da me vide nikakvu. Sem kad strčim ispred zgrade po cigare.
Zimus krenuh sa bratom i snajom da izjavimo saučešće strini i sestrama. Umro nam je stric. Spremih se prikladno, bez obzira na situaciju. Ima tamo sveta. Kosa oprana, sveže isfenirana, šminka diskretna. Ako se zaplačem. Tamni dzemper, farmerke, pristojna kratka jakna. Parfem naravno. Pravo žensko.
Zvrcnuše me da siđem. Krenem lagano. Liftom do prizmelja. Na ulazu stoji komšija. Dobar dasa, naočit. Ja sa kezom prilazim vratima, koje on drži otvorena. Pomislih dzentlmen. Jos ima te sorte. Zinuh da kažem hvala, a on izlete ispred mene.Umalo me ne klepiše vrata. Rekoh- Moša! Prasnula sam u smeh u roku od odmah. On zastade pa me gleda. Rekoh mu da sam mislila da je dzentlemen. Ja neka riba, da mi drži vrata. A on sebi otvorio. Bi mu neprijatno, a šta cu konju kad je konj.
Smejah se do suza, ušla u auto. Brat i snaja me gledaju šta mi je. Ono kao u čudu. Umro ti je stric, budi ozbiljna. Ispričah im. Ismejase se i oni. Ali rešismo da budemo ozbiljni, situacija to zahteva.
Stigosmo kod strine. Tuga živa. Mnogo joj je teško pala stričeva smrt. Prosto nisu postojale reci za utehu. Prigrlila nas i ubi se plačući. Sestre isto tako. Ma…teška situacija. Ja krenuh da kuvam kafu. Da ne sedim i slušam kukanje. Mislim tu sam, ali kao nešto radim da ne sedim. Da se i ja sredim. Sve me je podsecalo na ćaleta.
Kad poče da ječi kroz kuću moj mobilni. Zvoni i peva- MA KO TE JEBE KAD NISI UMELA DA ČUVAS ME, MA KO TE JEBE…Kuku trazi gde mi je torba, gde je mobilni. Brat se upiljio u mene da me ubije pogledom. Snaja sklonila pogled da ne pukne od smeha u trenutku. Strina nije, valjda, ni ukapirala. Psovah sebe kud ga ne smanji, kud ovo, kud ono.. Ovaj mali pandur od device na mene samo očima u fazonu uozbilji se. Kao da sam ja kriva što je mobilni zazvonio?
Mislim natrćilo se tako, šta cu?
Posle mi rekoše da nisam normalna i tako to…
Nisam htela to majke mi. Ali stvarno sto moja baba kaže. Kad se naguzi ono se natrći!
To mu dodje kao kad se oklizneš. Kreneš da padaš, a neko se ispreči. Pa te saplete i udari u glavu i tuda prodje tramvaj pa te pregazi.
E to je to guženje i trćenje, nema dalje. Kao i u ozbiljnim situacijama. Nevolja retko ide sama. Uvek se guzi jos neka.
Završilo se i to veče, nije više bilo trćenja, dobro je…
Kad malo bolje razmislim, sve je to imalo svoje zašto..